Zagrljajem i poljupcem s Jaruna tek oslobođeni Ratko Čačić i nepoderivi Milan Bandić priznali su svoju dosad uglavnom tajnu vezu i najavili pohod na Hrvatsku. Sanjaju da će oni dati budućeg hrvatskog premijera. Samo je pitanje tko bi to od njih dvojice trebao biti. To pitanje međusobno još nisu raščistili. Čačić je uvijek sebe vidio na toj poziciji. Smatrao je i smatra da samo on može donijeti ekonomski spas državi. Bandić odavno o sebi govori kao o “gradonačelniku Hrvatske”. Njihov savez tako u sebi ima klicu sukoba. Obojica pucaju na šefovski položaj.
Dvojac će formirati svaki svoju stranku, ali zagrljeni idu na iduće parlamentarne izbore. U kolo misle uhvatiti još neke uglavnom regionalne igrače i tako umrežiti cijelu državu. Ideja bi mogla funkcionirati. Pogotovo uspiju li okupiti sve na koje aspiriraju. Bandić s bazom u Zagrebu i jakim izgledima u dijaspori. Čačić s uporištem na sjeverozapadu Hrvatske. Zatim, u Istri još uvijek nepobjedivi IDS. Pa, Nikica Gabrić koji je imao ambiciju da upravo on sa svojim Nacionalnim forumom odigra ulogu pijemonta centra, ali nakon loših početnih rezultata sada traži rezervnu poziciju. Onda, Ivica Vrkić u Osijeku, bivši ministar Damir Bajs u bjelovarskom kraju…
Ako uspiju pokriti cijelu Hrvatsku, sabrat će dosad velikim dijelom rasute glasove i sigurno se plasirati u parlament. Ali, hoće li njihovo izborno bratstvo imati sinergijski učinak? Mogu li dobiti takav zamah da će diktirati sastav buduće vlade ili joj bitno određivati gabarite? U ovom se trenutku to ipak ne čini izglednim. Premda medijska pomama za Čačićem signalizira da je hrvatska politička scena i dalje jako natopljena iracionalnim.
Osovina Čačić-Bandić tehnički, dakle, ima rezona. S političkom supstancom njihova saveza već je upitno. U svojoj postzatvoreničkoj medijskoj ofenzivi Čačić stalno ističe nadideološki karakter i svoje buduće stranke i zajedničke, kako je naziva, unije centra. Kad ga pitaju što mu je najbitnija odrednica, po čemu želi da ga raspoznaju, kao iz topa odgovara: “Izlazak iz ideoloških okvira”. Zatim: “Okupljamo ljude koji nemaju ideoloških prepreka i imaju iza sebe rezultate”. Onda: “Idemo nešto napraviti, a ideologije ostavimo po strani!”. Bandić frflja nešto slično. Kad, rijetko, izađe iz retorike “važno je da je čovjek zdrav”, koja je prije svega njegov bijeg od bilo kakvog političkog određenja.
Ratko Čačić dobro detektira da je Hrvatska umorna od ideoloških ratova i da bez primirja na tom frontu nema ni svakoj zemlji, pogotovo u krizama, potrebne socijalne kohezije ni ekonomskog oporavka. Dobro razumije da dvije ključne stranke, HDZ i SDP, često namjerno kure te konflikte jer od njih najbolje profitiraju. Potpiruju svjetonazorske sukobe nemoćne ili lijene da ponude smislenu ekonomsku i socijalnu politiku. Zato se HDZ danas sjetio da narodu objavi kako će, čim se vrati na vlast, kao prvo promijeniti ime Titova trga u Zagrebu. Od toga će zemlja baš ekonomski procvjetati! Čačić je potpuno u pravu kad - uz apostrofiranje provjerenog modela velike koalicije u Njemačkoj i Austriji - upozorava da ovdje ni jedna stranka nema za spas Hrvatske dovoljno snažan kadrovski rezervoar, pa je šire okupljanje, kojemu će okosnica biti rad, projekti i budućnost, nužnost, a ne stvar izbora. Također stoji njegov zahtjev da se politika mora učiniti mjerljivom djelatnošću.
Ali ima u tom radikalnom odbacivanju ideološkog ipak i mnogo neznanja, nesporazuma, možda i namjernog zamagljivanja. Evo, primjerice, HDZ je nedavno Milana Bandića počeo tući tvrdnjom da se ne može istodobno jedan dan klanjati Titu, a drugi dan kardinalu Stepincu. Ako HDZ u svojoj ideološkoj rigidnosti želi reći da cijelu jednu polovicu Hrvatske treba amputirati, a upravo tako bi se iz njihove retorike moglo razumjeti, onda nije nije u pravu. Tito jednako kao i Stepinac dio su hrvatske povijesti i svaki od njih ima svoje mjesto u nacionalnoj memoriji.
Ali je HDZ jako u pravu ako želi reći da je Bandić čovjek bez ozbiljnih političkih uvjerenja i svojstava. Problem je što igrajući na terenu od ljute desnice do starokomunističke ljevice zagrebački gradonačelnik nastupa prije svega kao goli pragmatik i populist. Politički ne možeš ga uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kod njega sve može, samo ako mu donosi korist. Nije riječ o političkoj sintezi nego o pravoj papazjaniji. A u tom pogledu između njega i Čačića postoji velika sličnost. Njih dvojica navodno nude političku opciju posve ispražnjenu od ideologije. Koliko se vidi, i od bilo kakvog političkog stava. Samo, tvrde, ekonomski programi i projekti.
Super! Ali, ima li ekonomske politike bez ideologije? Naravno da nema. Svaki je državni proračun prvorazredno ideološko pitanje. Jer određuje raspodjelu društvenog bogatstva u državi. Utoliko Čačićeva i Bandićeva alijansa sigurno neće biti ideološki neobojena. Samo je u ovom trenutku - dok ne predstave svoje programe - o njihovom ideološkom određenju nemoguće suditi. Ali, iz iskustva jasno je da Čačić može ponuditi samo krajnje brutalan neoliberalni model. Poznat je kao socijalno neosjetljiv čovjek, tvrd i nesmiljen, predatorskog karaktera. Taj gazi sve pred sobom. Bandić je u tom pogledu ipak mnogo mekši. Možda i zato jer dolazi iz ekonomski oskudnijeg miljea. Socijalni programi, kumice na Dolcu i marš po blatu periferije - to je njegova zastava. Naravno da mutnim poslovima opslužuje prijatelje i krupni kapital, ali napaćeni mali čovjek vazda mu je na usnama. Njegova je crvena politička glazura apšisana, ali sjećanje na nju još živi.
Nije problem u ideologijama, nego je problem u tome što u Hrvatskoj svi ideološki prijepori uvijek završavaju isto: u sukobu ustaša i partizana, crvenih i crnih, komunista i šovinista. Još je veći problem što se svaki ideološki spor u nas pretvara u rat do istrebljenja. Dvije se ključne stranke forsirano mlate na svjetonazorskim pitanjima i zato da bi prikrile koliko su po ekonomskom i socijalnom modelu uređenja Hrvatske nerazličite. Savez Čačića i Bandića samo je ekstenzija takvoga stanja. Nikako let iznad ideologija. Više pokušaj da se nanovo sklepanim krilima uzleti iz vlastite potrošenosti.