Samo je solidarnost građana funkcionirala besprijekorno. Poplave su pokazale da je Hrvatska bolja nego što se to inače čini. Opet je najbolja kad je najteže. Veliki je potop u Slavoniji ponovno učinio razvidnim da su rezerve humanosti i plemenitosti još uvijek ogromne, ali su liderski kapaciteti problematični. Narod je održao lekciju svojim političarima. Obični su se ljudi pokazali silno empatičnima i superiornima, politička klasa prilično hladna i beznadno inferiorna.
Hrvatska se opet predstavila kao nesređena i loše upravljana zemlja. Istraga će pokazati jesu li svježe obnovljeni nasipi pukli zato što ih je netko izbušio - neopreznim, nedozvoljenim, kriminalnim? - iskapanjem šljunka. Ali ne bi to bilo iznenađenje. Cijela je zemlja izbušena korupcijom i zbog te se crvotočine poput kula od karata s treskom urušavaju i visoke državne strukture. Poplave su također razgolitile inertnost i indolentnost nadležnih javnih službi koje su vodeni val dočekale nespremne, premda je i samo pogled preko granice u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju bio dovoljan da se zna što slijedi. Pokazalo se također da civilna zaštita u Hrvatskoj ne djeluje kao uređen i operativan sustav. Državu su i ovaj put spašavali amateri. Građani koji su se samoorganizirali. Profesionalci, oni koji su plaćeni da se brinu o njenom urednom funkcioniranju, stigli su sa zakašnjenjem.
To prije svega vrijedi za one koji su trebali biti u prvim redovima. Za političke lidere. Baš dok je tisuće ljudi spašavalo glavu od pobješnjele vode, HDZ-ov se sabor u Zagrebu, s tisućama sudionika, prolamao od euforije. U svome maršu prema vlasti glavna se opozicijska stranka na dramatična događanja u Slavoniji nije ni osvrnula. Njen šef Tomislav Karamarko naganjao je, kao i obično, nekakve jugoaveti. Obračunavao se s “jugofilima i jugonostalgičarima”, potpuno pogubljen u vremenu i prostoru.
Premijer Zoran Milanović s debelim se i neoprostivim zakašnjenjem pojavio u poplavljenim područjima. Malo se igrao manekena s lopatom i vrećom pijeska, malo se provezao po novostvorenom panonskom moru. Nije bilo izvanrednih mjera, ni neke posebne mobilizacije u Vladi. Tek jučer odlučio je da će današnju sjednicu održati u Županji. Kritika koju mu je ovaj put posprdno uputio Milan Bandić spominjući da se “s tamnim naočalama provozao amfibijom ko Sean Connery” prilično je pogođena. Na premijerovu mjestu, tvrdi zagrebački gradonačelnik, on bi s Vladom spavao u Gunji. Vjerojatno.
Ali, ni Bandić ne može iz vlastite kože. On bi s kabinetom spavao u Gunji, jer, kako sam kaže, nema bolje priče da se u nedjelju dobiju izbori. Poplave u Slavoniji stavlja u funkciju izborne kampanje i vlastitog političkog profita, a ne brige za postradale građane. Ali, svejedno, Milanović bi svoju fotku s vojne mrcine kojom je prokrstario poplavljenom zemljom zaista trebao usporediti s poznatom Bandićevom fotografijom dok gaca po blatu Kozari boka. Valjda bi onda shvatio zašto je neuvjerljiv.
Naravno, sve to ne znači da se šef Vlade ne bi mogao uspješno nositi s problemima koje veliki povodanj otvara u državi. Vlada je poslala vojsku na teren, odrekla se PDV-a za humanitarne telefonske pozive, najavila da će financirati javne radove i zapošljavanje ljudi… Ali, Milanović je istodobno dao više posve zbunjujućih izjava. Rekao je da će hrvatska država svu štetu sama sanirati, a od Europe će tražiti pomoć, doslovce, “reda radi”. Hrvatska je danas u takvoj situaciji da joj financijski šavovi pucaju na sve strane i normalno se funkcioniranje države jedva uspijeva održati.
Obećanje da će Hrvatska obnoviti sve postradale kuće lijepo zvuči, ali je li realno? Jer, radi se o najmanje tisuću objekata. Nije sigurno da premijer zna što govori. Uostalom, sam je nedavno za jedne poplave, znatno manjeg obima, tvrdio da Hrvatska nema para za saniranje posljedica. Čak je razglabao o tome kako je možda bolje trajno iseliti stanovništvo, nego graditi nasipe. Što znači da Vlada u ovoj stvari nema jasnu strategiju.
Ali, dok je ne smisli, Milanović je narodu u nevolji barem morao pokazati da je s njima. Ne zbog populizma ni demagogije, nego zato što mu je kao premijeru dužnost biti s onima koji su najpogođeniji. Biti na terenu, s lica mjesta koordinirati akcijama, demonstrirati da upravlja situacijom, družiti se s ljudima, ne s pijedestala amfibije, nego u čizmama, u blatu i vodi. Morao je građanima osigurati ne samo organiziranu pomoć nego pokazati i vlastitu emociju. Zabrinutost, suosjećanje, malo ljudske topline. Onako kako to ovih dana pokazuje njegov kolega iz Beograda Aleksandar Vučić, koji se ponaša kao da je Srbija u izvanrednom stanju i na kojem se baš vidi da je potresen. U tom slučaju možda bi se i velika voda u Slavoniji mogla za Milanovića pokazati kao veliki dar s neba.
Jer, velike prirodne nepogode znaju se za političare pretvoriti u dobrodošlu priliku za demonstriranje vlastitih liderskih kapaciteta, pa onda i dodatno osvajanje javnosti, čak i izbora. Najpoznatiji primjer, aktualni američki predsjednik Barack Obama uspio je dobiti drugi mandat zahvaljujući jednom kataklizmičkom uraganu. Prirodna katastrofa omogućila mu je da se nametne kao vođa nacije ujedinjene u nesreći. Hrvatska je danas biblijskim poplavama ujedinjena kao nikad prije. Možda čak i više nego što je to bila u ratu. Nacionalni korpus gotovo da je bez pukotine. Mobilizirana nesrećom i okupljena u želji da pomogne nacija se pokazuje spremnom da potegne zajedno. Čini se da s tom probuđenom narodnom energijom nema tko da kormilari. Poplave su na scenu izvele dobru Hrvatsku. Koja vapi za svojim liderom. No, politički prvaci s njom ne uspijevaju korespondirati. Možda s palube amfibije, ali zapravo se voze na repu događaja. U tragičnom šlepanju za onima koje bi trebali voditi.