Ravnoteža nemoći - tako po prilici izgleda Hrvatska nakon proteklog vikenda održanih skupova dvije ključne stranke kojima se kanilo udariti putokaze za budućnost. Dojam o impotenciji institucija potencira i propast paketa dogovorenih ustavnih promjena. Vladajući ne mogu kroz Sabor provući redizajniranje Ustava, ali se zato Ustav mijenja referendumskim pokretom. Između jedne i druge činjenice, između jalovosti institucionalizirane politike i naraslog utjecaja neformalnih, ali dobro organiziranih grupa, duboka je povezanost. Dok političke stranke fingiraju aktivnost i gube se u fantazmama, marš tzv. građanskih inicijativa pršti od efikasnosti i pobjeđuje.
Svoj pompozni “Svehrvatski gospodarski forum” HDZ je zamislio kao demonstraciju vlastite sposobnosti da je spreman i sposoban izvući zemlju iz recesijskog gliba. Za razliku od aktualne vlasti. Brojem sudionika impozantan skup - masovke su HDZ-u uvijek išle od ruke - pokazao je da se stranka, Bogu hvala, napokon, makar na mah, koji vidjet ćemo koliko će trajati, sposobna okrenuti aktualnim, a ne povijesnim, bitnim, a ne drugorazrednim temama. Ali gospodarski program nije pokazala. HDZ-ovi ekonomski korifeji nisu ni naznačili kako kane riješiti kvadraturu kruga - kako bi, primjerice, realizirali svoje deklaracije o smanjenju poreza i istodobno nastavili servisirati vrtoglavu hrvatsku zaduženost. Uglavnom, dijagnosticirali su stanje i Vladinu neuspješnost, ali to je danas u Hrvatskoj opće mjesto. HDZ je, u najboljem slučaju, predstavio svoj Plan 21, ali hoće li nacija dva puta nasjesti na isti štos?
Sa SDP-ova zborovanja u Tuheljskim Toplicama javnosti je proslijeđena poruka slične uvjerljivosti. Vladajući su, baš kao što je to prethodno napravio i HDZ, iskazali svoju razočaranost konkurencijom. Malo su ih opanjkavali i zaključili da Kukuriku nema alternative. S njihova puta da nema skretanja. Ništa neće mijenjati, ni program ni ministre. Ekipa, doduše, ne daje rezultate - samokritički priznaše da su malo usporeni - ali ubrzat će, samo neka se narod malo izvoli strpjeti. Uglavnom, potvrdili su svoju potkapacitiranost ili nevoljkost u kreiranju programa promjena, o čemu je još ljetos u pismima predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću govorio poluodmetnuti Josip Kregar.
Upozoravajući na “oportunističko odgađanje pravih tema”, konstatirajući da je “oporba svedena na intrigu, a rasprava na ceremoniju”, što za posljedicu ima “negativnu selekciju ljudi za politiku”, Kregar piše: “Moguća je politika bez ciljeva, moguća je politika bez morala, moguća je pohlepa bez plemenitosti, ali nije moguće zadržati ili osvojiti vlast bez ljudi znanja i sposobnosti, intrinzične motivacije i integriteta”. Svojim gospodarskim skupom HDZ je učinio razvidnim da će teško osvojiti vlast, baš kao što je svojim zborovanjem SDP pokazao da će vlast teško zadržati. Jedni i drugi tjeraju vodu na mlin vrlo raširenih uvjerenja o potpunoj potrošenosti političkih stranaka i elita. Načinom na koji se obraćaju javnosti raspiruju nepovjerenje u institucionaliziranu politiku. Pokazuju nemoć, svoju i cijelog sustava.
Ne uspijevaju kormilariti događajima, nego se šlepaju na njihovu repu. Ne iniciraju procese. Ne znaju ili ne smatraju potrebnim nuditi rješenja. Nemaju odgovore na pitanja koja postavlja javnost. Često ih i ne razumiju. Njihova jalovost prerasla je u krizu cijelog sustava. SDP, kao i HDZ, međusobno u ofenzivnom gardu, zapravo su u potpunoj defenzivi prema stvarnosti. Funkcije institucija koje melju u prazno opasno su, ako ne i nepovratno, atrofirale. Obje ključne stranke, izgleda, uopće još nisu uspjele registrirati da se politički horizont počeo radikalno mijenjati. U svakom slučaju, nemaju odgovor na novonastalu situaciju bujanja tzv. građanskih inicijativa, koju profesor Goran Čular naziva redefiniranjem same predstavničke demokracije. Politička se moć seli izvan institucija i sustava. Referendumski pokret pokazuje da poluge moći nisu u rukama onih koji imaju izborni legitimitet, nego sve češće u rukama grupacija koje nemaju izbornu potvrdu. Vlada ne uspijeva provesti vlastite političke odluke, ali se zato realiziraju inicijative koje dolaze izvan sustava. Vladajući ne mogu izglasati ustavne promjene u Saboru, ali se zato Ustav mijenja neposredno, referendumskim izjašnjavanjem građana. Vlast ne može postaviti ćirilične ploče u Vukovaru, ali ih neki samozvani stožer polupa i još pokupi daleko više od pola milijuna antimanjinskih potpisa. Kukuriku formalno jest na vlasti, HDZ je glavna opozicijska stranka, ali glavni politički impulsi sve češće dolaze iz neformalnih grupacija.
Hrvati ne vole izlaziti na prosvjede, ali rado potpisuju antivladine peticije. Neće rušiti vlast na ulici, ali bi je mogli izbušiti referendumima. Kriza političkih stranaka, kriza već dugo nepropusnog i slabo funkcionirajućeg sustava priziva nestandardna, vaninstitucionalna rješenja. Vlast koja je zatvorena za komunikaciju s građanima dobije referendumsku navalu. Institucijama sustava koje ne znaju rješavati probleme konkuriraju neoficijelni, netransparentni, uglavnom ni od koga kontrolirani centri moći. Manjak inicijative i političke kapacitiranosti u sustavu traži neke druge, zamjenske modele političkog funkcioniranja. Nema praznog prostora. Pogotovo ne na dužu stazu. Ako izabrani spavaju, na njihovo će mjesto uskočiti nepozvani. Ovih dana ponovno demonstrirana nemoć SDP-a i HDZ-a, kao najvažnijih hrvatskih stranaka, imat će za posljedicu jačanje neformalnih grupacija. Taj se problem ne može riješiti samo prepravljanjem zakona. Kad Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko ne rade svoj posao, politikom će se baviti Željka Markić ili vukovarski antićirilični stožer. Lažni apostoli tzv. vladavine naroda ne otimaju pozicije, nego im se one poklanjaju.