Više od odluke premijera Zorana Milanovića da državni avion iskoristi, izgleda, u privatne svrhe, zdrav razum vrijeđa pokušaj Vladine službe za odnose s javnošću da takav potez opravda, čak ga proglasi i uštedom. U Banskim dvorima valjda misle da vladaju zemljom idiota!
Uopće nije riječ o tome je li premijerovo skretanje na Krk stajalo manje ili više nego da je na povratku iz posjeta Bosni i Hercegovini sletio u Zagreb. Premda je vlast dužna o svakoj kuni voditi računa. Dužna se krajnje rigorozno ponašati prema državnim resursima. Uvjeti u kojima Hrvatska danas živi obavezuju na štednju. Ali u ovom slučaju ipak je prvenstveno riječ o principima.
Pitanje je zapravi je li se Vladin zrakoplov koristio za privatni premijerov izlet. Protokol je novinarima koji su ga ulovili na izlasku iz aviona u Omišlju naredio neka ga ne snimaju jer je u privatnom posjetu. Poslije je to demantirano, pa na koncu nije jasno je li Milanović na Krku bio službeno ili neslužbeno. Ako je bio kao premijer, dakle službeno, onda nije mogao tražiti privatnost i zabranu snimanja. Ako je bio privatno, onda nije smio letjeti Vladinim avionom. Iz službenog priopćenja to se ne da razabrati.
Još je skandaloznije da Vladina služba za informiranje samo njima znanom alkemijom pokušava dokazati da je skuplje zapravo jeftinije. Opširnom računicom u kojoj se pozivaju na činjenicu da je udaljenost između Rijeke i Zagreba zanemariva te tvrde da stoga nije bilo dodatnih troškova pokušavaju dokazati ne samo da je posve svejedno gdje se premijer iskrcao nego i da je njegovo slijetanje na Krku dio štedljive rute. Nisu, međutim, objasnili kako se u tu šparnost uklapa dupliranje troškova. Jer, premijer je u Bosnu i Hercegovinu putovao automobilom, a vratio se avionom, što znači da je avion prazan letio po njega u Sarajevo, a lanac limuzina prazan se vraćao u Hrvatsku.
Cijeli slučaj pokazuje, prvo, da je i aktualna Vlada sklona miješati službeno i privatno. Što u zemlji koja je imala iskustvo kakvo je imala, u kojoj su vlasti državu tretirale kao vlastiti bankomat, pri čemu je Ivo Sanader bio samo najgramziviji i najbeskrupulozniji, nikako nije dobro. Upravo zbog takvog naslijeđa hrvatski je premijer dužan prakticirati najviše standarde koji bilo kakvu privatizaciju funkcije čine isključenom i nemogućom.
Drugo, slučaj “avion” pokazuje potpuni socijalni autizam Zorana Milanovića. Ni premijer ni njegove službe ne shvaćaju u kakvoj državi žive. A žive u državi socijalne stiske i bijede, nezaposlenih i siromašnih. U zemlji u kojoj se ljudi voze starim cestama, jer su im moderne prometnice preskupe. Zato svaki primjer olakog trošenja državnih resursa diže živac naciji. Zato su i reakcije na premijerovo letanje do Krka urnebesno negativne.
Treće, Vlada je na ovom slučaju ponovno demonstrirala svoj uvredljivo ignorantski odnos prema javnosti. Prvo je nešto pokušala smuljati, onda je narodu prodavala bajke. Na legitimna pitanja uglavnom nije odgovorila. Svojim reagiranjem samo je pojačala učinjenu štetu. Sanader je vjerovao da ga nikad neće provaliti. Milanović ne može igrati na nedodirljivost. Bolje mu je da to i ne pokušava. Jer svaki takav pokušaj samo dodatno iritira ljude.