Ključ našeg posla je osigurati gospodarski rast uz fiskalnu stabilnost javnih financija i provedbu strukturnih reformi. Rekao je to u srpnju ove godine potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja Branko Grčić, čovjek koji je posao ključnog Vladina čovjeka za ekonomiju počeo zaokretom s javnih investicija Radimira Čačića na privatne investicije koje bi, kako je najavljivao, trebale preplaviti Hrvatsku.
Opis svoga posla precizno je definirao pola godine nakon što je osnovao tri radne skupine, a među njima i onu za poboljšanje poslovne i investicijske klime.
Njezini se članovi susreću svaki tjedan. Rade. U skupinama. Rezultata tog rada u obliku radnih mjesta, gospodarskog rasta ili investicija nema. Kako se bliži kraj ove godine, Grčić najavljuje oporavak koji možemo očekivati 2015.
Pomiče rokove i sve manje govori o privatnim investicijama, a sve više o investicijskom valu koji će temelje imati u projektima financiranim iz fondova EU. Angažirao je lovce na Unijine projekte, inozemne konzultante koje plaća iz proračuna da u Hrvatskoj traže nešto vrijedno ulaganja.
Otišao je toliko daleko pa je rekao da će neka druga vlada u sljedećem mandatu imati koristi od projekata za fondove EU koje njegova administracija trenutačno priprema. Samo ne ova Vlada i svakako ne građani u ovom mandatu. Opravdano se pitamo, postoji li ekonomska politika Branka Grčića ili on samo dolazi na posao svaki dan?
Zagrebemo li ispod površine trebalo bi nam biti jasno da od početka nije bilo pametno previše očekivati od prosječnog znanstvenika u ekonomiji.
Grčić ne zna što je to realan biznis. Nije to imao gdje naučiti. Mnogo toga ne piše u knjigama, posebno ne onima koje se čitaju da bi se napisali hrvatski doktorati iz ekonomije. Grčićeva životna priča nema poslovnog iskustva. Cijeli život piše znanstvene i stručne radove. U tom je poslu prosječan hrvatski ekonomski znanstvenik koji u svome opusu nema većih iskoraka. To znači da u globalnoj konkurenciji ekonomskih znanstvenika ne postoji. Od mladog znanstvenog istraživača na Ekonomskom fakultetu u Splitu s kraja 80-ih odrastao je u redovitog profesora na tom istom fakultetu penjući se uhodanim stepenicama kroz nimalo zahtjevne kriterije.
Zatvorenoj i od svijeta ustrašenoj hrvatskoj sveučilišnoj zajednici vratio je dug. Borio se i izborio za zaustavljanje i zadnjeg pokušaja reforme očajnog sveučilišnog sustava dokazujući tako da tko god bio na vlasti, sveučilišta uvijek imaju većinu u Saboru i utjecaj u Vladi.
Dok god vjeruje da on ipak jest stvoren za posao koji radi, Grčiću je preostalo da poručuje kako pesimizam ovoj zemlji ne treba.
To ponavlja. Baš kao Jadranka Kosor. Njegov neutemeljni optimizam za sada je potaknuo samo rast cinizma. Otprilike, dvoznamenkasti.