StoryEditor
BOŽJE PROVIĐENJE

KOMENTAR JUTARNJEG Je li stvaranje hrvatske države doista bio natprirodni događaj?

Ako pristajemo da smo ‘čudo’, onda nam ne trebaju ni izbori, ni Sabor, ni prosvjedi, pa ni plaća - jer će već nadoći
 Goran Mehkek / CROPIX / Goran Mehkek / CROPIX

Je li Hrvatska čudo ili čudna država? Može li nam samo čudo pomoći? Je li čudo (čudno) što uopće postojimo? Vjerojatno bi danas većina Hrvata na to dala potvrdan odgovor jer mnogima nije jasno kako preživljavaju osim čudom ili u čudu. Nisu pjesnici, kako kaže naponovljivi A. B. Šimić - čuđenje u svijetu, nego Hrvatska.

Naime, možemo sada o tome lamentirati, bulazniti, sprdati se, ali i vrlo se ozbiljno zapitati o tom “hrvatskom čudu” nakon nedavne mise zadušnice za prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana koju je u zagrebačkoj crkvi Sveta Mati Slobode održao biskup Vladimir Košić. Poštovani biskup prisjetio se, doduše, riječi kardinala Franje Kuharića da je Hrvatska doživjela tri čuda: “prvo je bilo da smo se obranili, a nismo imali čime, čak su nam i zabranili da se branimo; drugo je čudo bilo da je Hrvatska postala ponovno samostalna država jer sve su sile bile protiv; i treće je čudo bilo što su nas priznale i one države koje nas nisu željele. Dakle, tko je učinio ta čudesa? Bog!”

Naravno, možemo se (ne) složiti o Božjem proviđenju kada je Hrvatska u pitanju, ali kada danas pogledamo Hrvatsku, onda bismo mogli reći da nam je Bog okrenuo leđa (i ne zato što imamo nesposobnog Milanovića na vlasti, učinio je to već poodavno), a možda bismo se trebali zapitati - zašto je to učinio. Je li smatrao da su za Hrvatsku dovoljna tri čuda ili je mislio - pomozi sirotu na svoju sramotu, odnosno možda smo se toliko uljuljkali u čuda da smo se ulijenili kad sami nešto trebamo napraviti? Doduše, sada nam stvarno treba čudo da se izvučemo iz ambisa u koji padamo. No, jesmo li mi plod čuda ili smo se za to izborili sami.

Definicija čuda je, prema religioznom shvaćanju - “događaj koji se ne može objasniti drukčije nego da je božanski, jer se radi o nevjerojatnom, iznenađujućem, natprirodnom ili protuprirodnom događaju”. Što je od toga Hrvatska - protuprirodni, natprirodni ili iznenađujući događaj. “U užem smislu takav događaj se u prostoru i vremenu ne može objasniti ljudskim razumom ili zakonima prirode.” Znači li to da nismo vjerovali da se išta od onoga što nam se dogodilo uopće može dogoditi i da smo iznenađeni time te da se sve dogodilo “mimo nas” ili “protiv naše volje”!? Zar se stvaranje Hrvatske ne može objasniti ljudskim razumom?

No, govoreći samo o “čudu stvaranja naše države”, ne poništavamo li sve one napore, tegobe, žrtve, stradanja, radosti, hrabrosti koje smo dali i ugradili da dođemo do željenog cilja? Je li naša ratna pobjeda nad srpskim agresorom samo čin čuda ili odricanje i hrabrost branitelja, koji su ugradili svoje najvrednije u stvaranje države? Je li naše osamostaljenje “samo čudo” jer “sve su sile bile protiv toga”? No, nemojmo tom činu pridavati takvu religiozno-političku iluziju. Zašto zaboravljamo da se u istom trenutku kada je Hrvatska ostvarila svoju samostalnost to isto, u periodu od 1991. do 1993., dogodilo u još 23 države u Europi, Aziji i Africi. (Još četiri su nastale, voljom Božjom ili međunarodnih rebusa, u prvim godinama 21. stoljeća Istočni Timor, Kosovo, Crna Gora, Južni Sudan). Neovisnost su dobile i države koje se tomu nisu ni nadale, neke nisu uložile nimalo, ili barem ne previše, truda u to, pa se za njih može reći da su čudom postale države, a nisu to ni htjele. Kod nas se stvarao dojam da su “silnice” bile protiv hrvatske države, a objektivno jedina klaunska “silnica” koja je bila protiv hrvatske samostalnosti jest Miloševićava Srbija.

Zar nije logično pitanje - zašto bi netko dopustio Makedoniji, Bjelorusiji, Kirgistanu, Turkmenistanu ili Tadžikistanu da se razbaškari po mapi svijeta sa svojom neovisnošću, a Hrvatskoj ne bi dao ni za što? Zašto su samo dvije od tih 23 (plus one četiri) novonastalih država imale “očeve domovine” - Hrvatska (Franjo Tuđman) i Turkmenistan (Saparmurat Nijazov - Turkmenbaši), a samo je jedna (Hrvatska) svoju državnost proglasila čudom! Ako je nešto “čudo”, onda nećemo ostvareno zahvaljivati ljudskom ovozemljskom trudu, borbi, patnji, pameti, hrabrosti, žrtvi, lukavstvu i stvaralaštvu. Konačno, neke od tih država također su potonule u rat kao i mi, BiH, Tadžikistan, Makedonije, Moldavija, Armenija, Azerbajdžan, Gruzija, Kosovo, Slovenija, Eritreja pa Južni Sudan i Ukrajina.

No, ako smo proizvod čuda, zašto nas Svevišnji samo još jednim svojim čudom nije obdario - spasom od pljačkaške privatizacije, jer pravo je čudo kako uopće opstajemo nakon takvoga razornog pustošenja hrvatskog blaga koje su uglavnom izveli oni što desnu ruku drže blizu srca, na svom pulsirajućem novčaniku, a lijevu u našem džepu, dok su drugi prolijevali znoj i krv, ali za njih nije bilo čuda. Ako pristajemo da smo “čudo”, onda nam ne trebaju ni izbori, ni Sabor, ni prosvjedi, ni zahtjevi, ni HDZ, ni druge stranke, ni plaća - jer će već nadoći (valjda).

No, s obzirom na to da mnogo toga objašnjavamo čudom, onda je jasno da i ne želimo ništa poduzeti ili se pokrenuti jer neprekidno čekamo da nam se dogodi čudo, pa neka netko drugi odradi umjesto nas, a mi ćemo samo uživati u blagodatima tuđeg, u ovom slučaju Božjega, rada i truda. Ako ovisimo samo o čudu, možemo li išta dobro očekivati? Imamo li pravo vjerovati u vlastite snage, u vlastitu volju, pamet i neimarstvo, snalažljivost, inteligenciju i rad? No, sve smo to čudno popljuvali i obvezvrijedili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2020 02:43