Na cesti u predgrađu Bujumbure, u kvartu Musaga, gdje je prije dva tjedna Didier pomagao Yvesu ne bi li prevario Jacquesa i kilu ananasa mu umjesto za 60 lipa, što je za domaće tržište uobičajena cijena, nekako prodao za 62 lipe, točno na tom istom mjestu Yves je svom prvom susjedu Didieru ovoga petka stavio neku staru gumu oko vrata i zapalio je. Didier je umro vrišteći, a gomila okupljena oko ljudske lomače također je vrištala, ali neke političke poruke, proklinjala kršenje ustava svoje zemlje i tražila promjene. Ni 30 metara niže niz put njegovo sedmero djece pitalo je svoju HIV pozitivnu mamu što se dešava. Ona je šutjela i plakala. U kući od blata.
Afričke priče teško je razumjeti. Pa čak - ili dapače posebno - kad ih medijskim agencijama prenose ministri čije vratove do gušenja stišću plastične kravate, “njihove ekscelencije” koje vrte lažne zlatne Rolexe u jednoj, a kineske iPhone 8 u drugoj ruci. Istoj na kojoj njegovano na desnom rukavu sakoa i dalje stoji ona etiketa koja se inače skida. Hugoo Bus. No, nemojte se dati zavarati. Nitko do 1994. nije znao ni gdje je Ruanda, a nakon što je u genocidu tamo u samo sto dana ubijeno između 800.000 i milijun ljudi, većinom mačetama i toljagama, mnogi su barem pogledali poznati film “Hotel Rwanda” pa znaju o čemu se ovdje radi. Vjerojatno upravo zbog uspomene na te zastrašujuće pokolje ili zbog straha od njihovog ponavljanja, posljednjih dva tjedna većina svih bitnijih svjetskih medija na dnevnoj bazi prati događanja u Burundiju. Država je to velika kao pola Hrvatske, ima 10 milijuna stanovnika, nekada je bila jedno sa susjednom Ruandom koja je iste veličine i broji oko 15 milijuna. Spaja ih i ta etnička različitost. Uvijek isto. Hutua je 85 posto, Tutsija 15 posto. Većina su zemljoradnici, manjina stočari. Manjina je spretnija pa danas vlada Ruandom, a Burundijem je desetljećima, a i opet bi ako joj se ukaže prilika. Obje države su ratovale u susjednom DR Kongu, državi poznatoj po tome što je iz nje došao sav uran za atomske bombe koje su sravnale Hiroshimu i Nagasaki. Danas svojim koltanom, u 95 posto omjera s ostatkom svjetskih nalazišta, čini sastavnicu svih mobitela, kamera i laptopa na svijetu. Ovo vjerojatno ponešto i objašnjava.
Prije dva tjedna u Burundiju je trenutni predsjednik Pierre Nkurunziza (isti onaj koji vlada posljednjih dva puta pet godina) odlučio ostati na vlasti i kandidirati se još jednom. Njegovi stranački drugovi kažu da je to u redu jer je prvi put nakon rata (u kojem su većinski Hutui pobijedli manjinske Tutsije) izabran od strane Parlamenta, a tek jednom na izborima. Njegovi protivnici pak tvrde da u mirovnom ugovoru iz tanzanijske Arushe, kojim je uz posredstvo pokojnog Nelsona Mandele zaustavljen dugogodišnji građanski rat, piše da predsjednik to može biti samo dva mandata. I da upravo danas, pokušajem zadržavanja fotelje još pet godina, krši ustav svoje zemlje. Dovoljno za mačetu i tenk na ulicama. Da, pored najboljeg restorana u gradu. U centru.
Država je to u koju sam osobno sa svojom obitelji došao živjeti prije 4 godine. Na mjesto koje agencije proglašavaju trećom najsiromašnijom i petom najkorumpiranijom zemljom na svijetu. Pitaju me često prijatelji kako je tamo. Svi su čuli Miću Dušanovića kako na otvaranju Olimpijskih igara iz Londona 2012. u direktnom prijenosu najavljuje curu koja u defileu nosi burundijsku zastavu, pa naš bard kaže da je to zemlja koju naši Zagorci najviše vole jer “tam navek bu rundi”.
A ja sam tamo na obalama jezera Tanganjike, drugog najdubljeg na svijetu, šetao po pješčanim plažama i pronašao prijatelje koji su moju obitelj voljeli iskreno, bez interesa. Tamo sam naučio da ljudi koji ništa nemaju vole snažnije od onih koji imaju nešto za izgubiti ili zaraditi. Tako neopterećeno mi smo davno zaboravili živjeti. U Burundiju se većina odgovora oduvijek svodila na pole-pole, polako...
Ne znam jesmo li se mi uklopili. Onima koji su pitali davali smo oduvijek kiseli osmijeh, ali onima koji nisu sagradili smo kuće, kupili računala, naučili ih što je internet i Skype, obukli ih i poženili uz nezaobilaznu dotu. Vodili smo rudnik nikla, isplaćivali smo plaće za tekući mjesec najkasnije do 28-og, a ako taj datum pada na vikend i ranije. Pitali su nas prijatelji pa smo rekli da u cijelom Burundiju nema nijednog šoping centra, nijednog semafora, pokretnih stepenica. Samo ljudi koji su se oduvijek ponašali da je sve u redu.
Znamo mi u Hrvatskoj tu priču jako dobro. Zove se “a onda je došla politika”.
Predsjednik Nkurunziza je odlučio zadržati vlast. Njegova vladajuća partija CNDD-FDD - Nacionalno vijeće za obranu demokracije - snage za obranu demokracije odlučila je demokraciju provoditi za naše pojmove ipak malo predemokratično. Na prosvjednike protiv njegovog trećeg mandata poslali su policiju, batinaše iz stranačke mladeži, paramiliciju Imbonerakure, s vojskom se nisu dogovorili, pa su iz DR Konga pozvali u pomoć i pripadnike pobunjeničke grupe FDLR, zapravo bivše Interahamwe, sličnu Hutu paramiliciju i mladež koja je u Ruandi prije 21 godinu mačetama sasjekla onih gotovo milijun Tutsija. Onda je raja poludjela i odlučila policajcima koji ih uhićuju svake večeri doći kući i zapaliti ih. Kako to obično bude, vlast je odgovorila na način da je ugasila sve neovisne radiopostaje poput poznatog RPA.
Odmah su iza rešetaka smjestili i nekolicinu najprominentnijih boraca za ljudska prava. U konačnici su s međunarodne konferenciji o pomirenju, organizirane od strane istočno-afričke EU, EAU (Kenija, Tanzanija, Uganda, Ruanda i Burundi) u lisicama odveli oporbenog predsjedničkog kandidata Audifaxa Ndabito-reyea. Drugi kandidat, Agathon Rwasa, prošao je još lošije. Njegovoj supruzi, dok je sjedila u stolcu kvartovskog frizerskog salona, u najbogatijem dijelu grada, netko je ispalio metak u glavu. Nekim policajcima je ubačena granata u auto...
Po ulicama Bujumbure i još nekoliko manjih burundijskih gradova danas se podižu barikade. Nakon što se 15 minuta dvije strane svakog jutra, policija i predsjednikova mladež s jedne i demonstranti s druge, nabacuju kamenjem, ubrzo na svaki deseti kamen poleti jedna ručna granata. I onda počinje paljenje kuća iz osvete.
UNHCR je jučer objavio da je iz Burundija pobjeglo najmanje 50.000 ljudi. Ruanda je objavila da je drugi čovjek Ustavnog suda Burundija zbog neslaganja s predsjednikom koji je trebao njegov potpis za svoju kandidaturu pobjegao iz zemlje. Američki državni tajnik John Kerry poslao je poruku burundijskom predsjedniku da bi mu bilo pametnije odstupiti jer ostankom riskira rat širih razmjera. Iako danas nije riječ o etničkom sukoba dva plemena koja se u najmanju ruku jako mrze, Tutsija i Hutua, nego isključivo o političkoj borbi trenutnih diktatora protiv ljudi koji bi to tek htjeli postati, ovdje u Burundiju sve smrdi na još jedan budući blockbuster u režiji Hoolywooda. Bit će interesantno vidjeti hoće li više tekstova biti objavljeno o zaradi tog filma ili o onome što se tamo dolje ispod Sahare zaista događa...