Sjećate se onog genijalnog objašnjenja ustavnog stručnjaka Smiljka Sokola koji je, braneći Franju Tuđmana jer je u svojoj imovinskoj kartici zatajio štednju u banci, objašnjavao da novac uopće nije imovina. Te da štednju prvi hrvatski predsjednik nije niti trebao prijaviti.
U nešto bližoj prošlosti tadašnji premijer Ivo Sanader nije u svojoj imovinskoj kartici prijavio vrijednu kolekciju satova. Tek nakon što su se mediji raspisali da predsjednik Vlade na svakoj sjednici ima novi sat ‘težak’ nekoliko njegovih mjesečnih plaća, Sanader je osim starog Renaulta priznao da ima i druge pokretnine vrijedne 1,5 milijuna kuna.
Razotkrivanjem razmjera Sanaderove pljačke Hrvatske, korupcija u politici je tema koja se čvrsto drži na vrhu interesa javnosti.
I taman kad smo pomislili da smjenom vlasti više nećemo imati sličnih slučajeva, jer se SDP zaklinjao da su njihovi dužnosnici pošteni, otkriveno je da i u njihovom žitu ima kukolja. Primjerice, Marina Lovrić Merzel.
I zato je transparentnost imovine naših dužnosnika mjera koja je nužna kako bismo barem donekle imali uvid u to jesu li svoje godine vladanja iskoristili kako bi bilo bolje svima nama, a ne samo njima.
I završetak pregovora s EU uvelike je ovisio o borbi protiv korupcije, a kao jedan od njezinih najvažnijih alata je Zakon o sprječavanju sukoba interesa.
A u njemu jasno piše da državni dužnosnik 30 dana po stupanju na dužnost mora prijaviti podatke o svojoj imovini nadležnom povjerenstvu te da se takvi podaci objavljuju, dakle postaju javno dostupni.
Pa smo tako, zahvaljući javnoj objavi imovinskih kartica, primjerice saznali da glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman u Sloveniji ima vrijedne nekretnine koje nije prijavio, da je ministar Tihomir Jakovina prije ulaska u Vladu imao poljoapoteku koja je ostala dužna državi, da je sada već bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić imala suvlasnišvo u časopisu Zarez kojem je njezino Ministarstvo dodijelilo 1,2 milijuna kuna...
Nije objava imovinskih kartica nažalost mogla otkriti sve razmjere korupcije u politici, ali je itekako pridonijela tome da se razotkrije kakvi su neki dužnosnici. Nije glavna svrha objave imovinskih kartica samo dobivanje uvida u to što dužnosnici sve posjeduju i hoće li se osobno okoristiti tijekom mandata, već da saznamo i neke druge okolnosti koje mogu utjecati na povjerenje građana u njihovo obnašanje dužnosti.
I tako je bilo sve do prije tri dana.
A onda je šef Agencije za zaštitu osobnih podataka Ante Rajkovača odlučio drukčije. Agencija, na čijem je čelu tek nešto više od godnu dana, donijela je rješenje prema kojem je Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, objavljivanjem nekih podataka iz imovinskih kartica, povrijedila je Zakon o zaštiti osobnih podataka. Zabranila je Agencija objavu podataka o bračnom stanju, broju djece, neto iznosu plaće dužnosnika iz prethodnog zaposlenja te podatak o tome u kojoj banci su podignuli kredit ako ga imaju.
Povjerenstvo mora iz imovinskih kartica dužnosnika, koje javno objavljuje, izbaciti te podatke, a to može, kako je priznala predsjednica Povjerenstva Dalija Orešković, trajati jako dugo jer imaju oko 15 tisuća imovinskih kartica.
Znači i nakon izbora. A do tada?
Dotad javnost neće imati uvida u imovinu dužnosnika. Zakon o sprječavanju sukoba intresa donesen je, podsjetimo, kako bi se omogućilo da ministri, njihovi zamjenici i pomoćnici, gradonačelnici, direktori javnih poduzeća… pri donošenju odluka vode računa o interesu onih koje zastupaju a ne o svom vlastitom.
No, Agencija za zaštitu osobnih podataka zaključila je da se državne dužnosnike nejednako tretira pred zakonom te da i oni imaju pravo na zaštitu osobnih podataka i odlučila da se i na državne dužnosnike moraju primjenjivati odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka kao i na ostale građane.
Izgleda da uopće nisu svjesni da državni dužnosnici nisu niti mogu biti obični građani. Svatko tko pristane ući u politiku pristaje i na posebna pravila i drukčije standarde jer više nisu anonimni, nego je njihovo ponašanje postalo javna stvar.
Uz to, u Agenciji kao da nisu pročitali odredbe Zakona koje govore da se osobni podaci ne smiju objavljivati, osim - ako osoba nije dala privolu ili ako drukčije nije regulirano zakonom.
A u Zakonu o sprječavanju sukoba intresa jasno piše da su podaci o imovini dužnosnika - javni. Znači svi podaci, a ne oni za koje Agencija procijeni da su osobni.
Pa čak i ako uopće ne ulazimo u pravno tumačenje slučaja i da potpuno zanemarimo objašnjenje Agencije, koje je u najmanju ruku dvojbeno, otvara se novo pitanje. Zašto je prije četiri godine ista ta Agencija mislila drukčije?
Pa što je to drukčije danas nego prije četiri godine? Neki će sve povezati s izbornom godinom, a oni posebno razočarani vlašću čak i otvoreno optužiti vladajuće da žele zamračiti što su sve pokrali.
No, i 2011. je bila izborna godina.
Agencija objašnjava da je ovakvo rješenje donijela “slijedom brojnih upita”. Kada bi otkrili od koga su dobili te brojne upite, možda bismo konačno saznali u kojem grmu leži zec i kome to smeta da transparentna bude imovina ljudi koji vode ovu državu i odlučuju o našoj sudbini, kao što je to u većini europskih zemalja. Pa čak i u onima koje još niti nisu u EU, na primjer u Crnoj Gori.