Svastika na Poljudu ogledni je primjer što bi bilo s Hrvatskom da HDZ i Tomislav Karamarko dođu na vlast - to je jedna od poruka koja se ovih dana može čuti iz tabora aktualne vlasti.
Kukasti križ u Splitu proizvod je onih koji su i devedesete uz pomoć tajnih službi bivše države podmetali bombe pred zagrebačku židovsku općinu i na židovsko groblje, kako bi kompromitirali Hrvatsku i HDZ - tvrde iz kruga najbližih Karamarkovih suradnika, precizirajući da je na poljudskom travnjaku utisnut potpis zloglasnog KOS-a (jugoslavenske Kontraobavještajne službe). Tako je nacistički simbol, upisan u teren jednog nogometnog igrališta, postao sredstvo u međustranačkim prepucavanjima i obračunima zametnutim između HDZ-a i SDP-a. Instrument u njihovoj već vrlo zahuktaloj izbornoj kampanji.
Svastika od spaljene trave posred sportske arene - to je nesporno strašan znak. Ali način na koji se tom sramotom sada koriste dvije ključne stranke još je strašniji. Jedni i drugi glume konsterniranost, a kukasti križ s Poljuda zapravo koriste za difamiranje političke konkurencije. Svastiku pokušavaju iskoristiti za stjecanje političkog profita. SDP je ugrabio priliku da podsjeti kako su takve ružne, fašistoidne pojave izmiljele ispod ZNA SE-šinjela. HDZ se pokušava prikazati žrtvom, kao, aktualna mu vlast, uz pomoć represivnih službi i valjda ostataka nekadašnjih jugo-agentura, prijeti i pakira. Ni jedni ni drugi čak se ni u ovako ozbiljnoj situaciji nisu spremni suzdržati od svojih ratova. Čak i kad se slažu da je svastika nedopustiva, jedni će druge tom svastikom pokušati umlatiti. Zaboravljaju da im je razigravanje nacističke ikonografije zajednički protivnik, nikako saveznik. Nakon što je simbol zla s poljudskog stadiona cijeloj Hrvatskoj i ostatku svijeta eksplodirao u lice, nisu se znali nositi s tim izazovom. Ni vlast ni opozicija nisu u ovom slučaju uspjeli odraditi ni ono što je elementarno.
Koketiranje s ustašlukom
HDZ osuđuje svastiku u Splitu, ali je istodobno i dalje u ljubavi s onima koji se takvim znakovljem kite. Stranka inzistira na odgovornosti policije i sigurnosnih službi za poljudsku sramotu, premda sama preko svojih ljudi gospodari Nogometnim savezom, koji uporno, već godinama, koketira s ustašlukom, čuvajući leđa igračima koji izvikuju Za dom spremni-pozdrave ili povlađujući navijačima koji ih skandiraju. Nakon što se distancirao od diverzije na Poljudu i HDZ proglasio antifašističkom strankom, Karamarko je ponovno pokazao svoju bliskost s onima koji vole paradirati u ustaškim uniformama. Otišao je u televizijsku emisiju čovjeku koji u Bleiburgu pozira pod crnokošuljaškim znakovljem, da mu druge devijacije ne spominjemo. Potom se pojavila njihova zajednička fotografija u čvrstom momačkom zagrljaju. Slika govori više od tisuću riječi!
Od uha do uha
Fotka šefa HDZ-a, koji se nasmiješen od uha do uha, kakvog ga nikad nismo vidjeli, obgrlio s Velimirom Bujancem, prvorazredna je politička poruka. Što vođu velike stranke koji bi sutra trebao biti premijer spaja s čovjekom problematične reputacije? Rat protiv zajedničkih neprijatelja ili zajednički prijatelji? Karamarko se upravo vratio iz Kanade gdje je iseljeničkoj populaciji raspredao o teroru Jugoslavena u današnjoj Hrvatskoj, a potom je na Jarunu grmio o protivnicima, svojim i hrvatske države, koji su navodno isti kao i devedesetih, znači četnici i Miloševićevi plaćenici. Sve same ekstremističke gluposti kao prepisane iz Bujančeve glave. Otkako je za svoje medijske savjetnike uzeo ljude koji su devedesetih pekli novinarski zanat objavljujući potjernice za ljudima, šef se HDZ-a javno sljubljuje s manekenima NDH-nostalgije. Javnosti tako šalje posve konfuzne i zbunjujuće signale. Desnicom grli Bujanca, dok se ljevicom (ima li Karamarko uopće lijevu stranu?) ograđuje od svastike.
Slične zbrkane poruke dolaze i s druge strane. Zoran Milanović neće se baš grliti s Bujancem, u njegov krug za ručkove u Taču spadaju ipak nešto sofisticiraniji desničari, neće povodom svastike u Splitu davati dvosmislene izjave, ali će i premijer i njegov ministar unutarnjih poslova cijeli slučaj iskoristiti prije svega za prekomjerno granatiranje političke konkurencije. Došlo im baš kao naručeno! Sa smrtno ozbiljnom temom Ranko Ostojić prvo zbija pošalice po društvenim mrežama, a potom će svu krivnju prebaciti na Nogometni savez jer da im neće policija čuvati travnjak. Njegovi momci u plavom zaista se ne trebaju baviti tim poslovima, ali bi morali pronaći počinitelje mega-incidenta na Poljudu. To je njegova odgovornost.
Jednako je deplasirano i Milanovićevo skandaliziranje nad svastikom na nogometnom igralištu uz lamentiranje da se zagađivanje javnog prostora simbolima i porukama mržnje ne može spriječiti “ni organizacijski ni politički”. Kao, oni su u toj stadionskoj ludnici posve nevini. Ma nemoj! Takve se diverzije svakako ne mogu spriječiti, ali to ne znači da se može sjediti skrštenih ruku. U premijerovim su šakama poluge vlasti. Vlada nije isušila, kako je obećavala, nogometnu močvaru, uzgajalište incidentnih situacija kojima je kukasti simbol na Poljudu logična ekstenzija. Tek sada se nadležni ministar sjetio da bi djeca u školama ipak morala naučiti što propagiraju kad iscrtavaju nacističke simbole. Ali nema zakonskih ni političkih inicijativa koje bi išle protiv raspirivanja netrpeljivosti i rasizma te lajanja mržnje. Duh se društvene pristojnosti i tolerancije neće stvoriti sam od sebe. Treba ga i zakonski i politički malo poduprijeti. Onaj tko vlada zemljom u tom pogledu ima i najveću odgovornost.
Na sličan se način, poput poljudske svastike, i Udba sada koristi u međustranačkim okršajima i oštrom startu u izbornu kampanju. Na Karamarkovo zveckanje lustracijom, čista predizborna finta, imperij je odlučio uzvratiti udarac. U medije je puštena informacija da je aktualni šef HDZ-a, navodni lustracijski Zorro osvetnik, svojedobno nešto sitno petljao, kokošario s Udbom. Tjerao je tako lisicu, a istjerao sam sebe. U novim epizodama udbaške sapunice svakim danom iz ormara u javnost izlazi sve više onih koji su svojedobno s tom jugo-satrapskom agenturom tikve sadili. Od starine Jože Manolića, koji tvrdi da, za razliku od Karamarka, on nije radio za Udbu, nego je ona radila za njega, pa onda udbaša koji ga demantira, pa nekih drugih, opet udbaša, koji demantiraju onoga koji je demantirao …
Udba s paloma efektom! Zaplelo se jedno vrzino kolo kojemu je teško vidjeti kraj. Ali, zapravo je riječ o velikoj svađi u obitelji. Svi involvirani, naime, pripadaju istom krugu, istoj stranci, istoj vlasti, čak dobar dio istom kabinetu. Bili su svojedobno najbliži suradnici, čvrsto umreženi. Ali, avaj, ni Karamarkov najavljeni progon crvenih vještica, ni Manolićevo otkriće da se on zapravo obračunava s vlastitom prošlošću, ne služe utvrđivanju povijesnih činjenica ni bistrenju istine. Služe novim obračunima u starim strukturama. Jurišu na vlast ili pokušaju zadržavanja dosadašnjih utjecaja.
Bez ozbiljnih lidera
Kad bi Hrvatska imala ozbiljne političke lidere, odgovornog premijera i vladu te odgovornu opoziciju koja se na valjan način sprema za doći na vlast, onda se svastika na Poljudu, baš kao ni navodno razvaljivanje Udbe, ne bi mogli pretvoriti u oružje za političko i izborno nadigravanje. U tom bi slučaju i SDP i HDZ morali znati da postoje stvari koje su ispred i iznad stranačkih podjela. Ali oni to ne znaju ili ne žele znati! Ne znaju da se neke vrijednosti nipošto ne smiju stavljati u funkciju izborne utakmice ni borbe za vlast. Da se protiv onih koji crtaju kukaste križeve civilizirani moraju držati zajedno. Profiteri svastike, bez obzira na svoju boju, crveni, crni svejedno, politički su i moralni bankroteri.