U pomalo već paničnoj potrazi za novcem koji bi hrvatski mirovinski sustav učinio financijski samoodrživim sve su glasniji i prijedlozi da se ukine drugi stup i da se novac iz njega, kao i buduća izdvajanja, vrati u prvi stup, odnosno sustav “generacijske solidarnosti”. Ali, na drugi stup se ne bi smjelo gledati kao na uzrok nevolja prvoga stupa.
Besmisleno je govoriti o nacionalizaciji drugoga stupa ili vraćanju njegova novca u prvi kada je država sav njegov novac ionako već uzela za podmirivanje svojih proračunskih potreba, pa tako i manjka novca za javne penzije. Četiri fonda osobne mirovinske štednje bila su zakonom prisiljena kupiti hrvatske državne obveznice za isto onoliko novca koliko su im uplatili njihovi članovi, a tek za prinos nešto drugo, poput dionica i korporativnih obveznica.
Da, reći će kritičari, ali prinos na uplate je manji nego na oročenu štednju u banci, penzije koje drugi stup može dati su malene, fondovi nisu ostvarili nade koje su se u njih polagale: nisu poticali razvoj gospodarstva, tržišta kapitala, vlasničku demokratizaciju društva... Sve to nije točno.
Bilo bi sjajno da je osobna štednja u obveznim mirovinskim fondovima i veća, ali zar bi bilo pametnije i tu malu štednju ukinuti? Banke su neko vrijeme kamatama uspješno konkurirale fondovima, ali tko bi u Hrvatskoj bio toliko discipliniran da baš svaki mjesec stavi nešto na stranu za stare dane a da ga na to ne sili zakon?
Naposljetku, istina je, fondovi su mogli i više od 30% novca plasirati privredi, ali to je za mirovinsku štednju neprimjeren rizik. Mirovinska štednja mogla je vjerojatno i jače potaknuti burzu, ali ni ovo što je do sada učinila nije zanemarivo. A da ulagačka strategija fondova nije loša lijepo se vidjelo u godinama burzovnog sloma 2008./09.
Hrvatski dionički indeks stropoštao se tada s razine od 5000 bodova na 1500 bodova i do danas se nije oporavio. Ulagači u hrvatske dionice izgubili su 260 milijardi kuna i nisu povratili ništa.
Vrijednosti obračunskih jedinica hrvatskih obveznih mirovinskih fondova, međutim, nakon pada u 2008. vratili su se na pretkriznu razinu već za tri godine. Na kraju 2013. te su vrijednosti između 70 i 90 posto veće nego prije 11 godina.
Ukratko, vlasti trebaju svoje prste držati podalje od fondova osobne mirovinske štednje. Jedino što bi njima moglo koristiti bilo bi daljnje blago popuštanje ograničenja njihovim ulaganjima. A građane bi trebalo ohrabrivati da i sami dodatno štede, a ne ih kažnjavati porezima.
Prvi mirovinski stup treba preoblikovati neovisno o drugom i trećem. Zloupotrijebljenu doktrinu “međugeneracijske solidarnosti” treba vratiti prema financijski samoodrživom sustavu osiguranja od rizika da ćemo u starosti poživjeti i nakon što se sami ne budemo mogli uzdržavati.