KOMENTAR JUTARNJEG Rasizam smo popločali dobrim namjerama

Nedavno sam vodio goste u jedan osječki restoran. Nismo se pravo ni smjestili, kad eto konobara za naš stol. Počeo je zapisivati narudžbe, a onda se uzvrpoljio te neotesanom kombinacijom familijarnosti i konspiracije namignuo mom prijatelju (koji do tog trenutka još ni riječi nije progovorio), suvereno zaključivši: “Aaaa, vi ste sigurno neki stranac, šta li ćemo Vama ponuditi?” Frend slučajno živi u inozemstvu od ‘92. godine, slučajno je romske nacionalnosti, ali što bi točno trebao biti biljeg njegove razlike i otkud konobaru tako nepogrešivi senzori da prepozna “uljeza” u društvu za stolom, to neću shvatiti ni do sudnjeg dana.

“Ne, nisam stranac”, odgovorio je prijatelj, naručio srnetinu i, za svaki slučaj, pitao konobara ima li u tom receptu slanine. “Nema!” spremno je odgovorio ugostiteljski kadar i odlepršao. Frend mi je muslimanske vjeroispovijesti i ne jede svinjetinu. Uostalom, narudžba bi trebala biti svetinja. Stigli su srneći odresci špikani slaninom. Kad smo prigovorili, konobar se opušteno nacerio, promrmljavši moronsku ispriku: “Žao mi je... Ali, šta je tu je, malo slanine još nikoga nije ubilo.” I ukopao se još gore. Moj prijatelj je blage naravi, samo se gorko nasmijao, slegnuo ramenima i spriječio me da napravim skandal.

Ne tvrdim da je spomenuti konobarski mulac baš notorni rasist. U njemu možda samo čuči pritajena nervoza od drugog i drukčijeg. Možda se on automatski naježi pri susretu s nekim tko mu se ne uklapa u nametnutu većinsku armaturu, pa se od straha brani neuspjelim štosevima i brljavljenjem po uslužnoj djelatnosti. Na nama je, međutim, da prepoznajemo loš učinak takvih nesporazuma. Da ne podcjenjujemo klice svjesnih ili neuspješno potisnutih predrasuda, ma koliko se one činile sićušnima. Jer, iz njih se mogu izroditi opakiji plodovi netrpeljivosti. Jezik diskriminacije začas pobjegne, zasiječe brže od zvečarkinog, a otrov još dugo peče u sićušnim ranama. Na korak do zla.

Evo, recimo, kakvih smo se lupetanja naslušali neki dan, dok se državni protokol na najvišoj vladajućoj razini upinjao dekorativno obilježiti Svjetski dan Roma. Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić valjda je dobrim namjerama popločala svoj uvodni solilokvij, ali on je zvonio krajnje cinično: “Romi su primjer kako se iz žrtve u zajednici može pretvoriti u lidera i boriti se za ravnopravnost u društvu”. Termin liderstva u nas je rezerviran za usko privilegiranu kastu. U Hrvatskoj se za golu vlast bori šačica uvijek istih samozvanih elita, u čije interesne klijentelističke sfere nitko nema šanse ni zaviriti. Dakle, u takvoj konstelaciji stvarno je licemjerno govoriti jednoj obespravljenoj manjinskoj zajednici da se domogla vodstva.

Premijer Zoran Milanović prvo je pogriješio baratajući nezgrapnom stilistikom, rekavši da su Romi “nečista savjest Europe”?! Dobro da nije provalio da su joj oni noćna mora. Europa je eventualno ta koja ima nečistu savjest zbog svoje diskriminatorske tradicije prema Romima. I još je premijer analizirao da Europa nije Rome htjela integrirati jer “izgledaju drukčije i to je vidljivo kao dan”. Te se tako, jadan, uspješno nadovezao na one stare dijagnoze koje, recimo, Židove prepoznaju po dugim nosevima i kovrčavim kosama. Zatim je imao potrebe šegačiti se, pa je saborskom zastupniku romske manjine Veljku Kajtaziju poručio da je “dosadan političar, ali baš onako dosadan kako političar treba biti”?! U osnovi je kolonijalno-tutorska ta premijerova dosjetka. Šalje poruku zastupniku Kajtaziju da radi uzaludan posao, da je običan davež s margina, ali neka samo tako nastavi batrgati se s vjetrenjačama, bit će još nešto od njega... Milanović sigurno nije ksenofob (od svih grijeha taj mu se ne može pribrojiti), ali on i njegova adiministracija ponašaju se kao Borat u dućanu antikviteta na američkom rasističkom jugu. Nespretno se okreću oko sebe i razbijaju što im dopadne šaka. Tako se prije tri godine ministar policije Ranko Ostojić u Međimurju zapleo u statistiku pa rekao neprobavljivu glupost: “Uvažavajući ljudska prava svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj.” Eto, prema ministrovoj sirovoj analitici ispada da su neke nacije jednostavno predodređene za kriminal.

I predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pojavila se na spomenutoj proslavi u Saboru, pobrinuvši se da Romima podari jednu od svojih glasovitih kićenica, bez ikakva sadržaja: “Hrvatska je vaša domovina”. Posve u skladu s njezinim “everything goes” mikserom kojega se ni pokojni Tuđman ne bi postidio. Hrvatskoj predsjednici istodobno je posve razumljivo, naime, da prije neki dan u navijačkom zanosu odsjedi na tekmi na kojoj se hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji divljački kliče “Za dom spremni!” Slušajući iste ustaške urlike, 16.173 pripadnika romskog naroda (od čega više od 5000 djece) tragično je skončalo u drobilicama jasenovačkog logora. Ali, to su sitnice po kojima je neumjesno čeprkati u dane slavlja.

Srećom, stigla je i najnovija Uefina kazna zbog atavističkih stadionskih obreda mržnje. Oni, za razliku od naše nagluhe javnosti, dobro čuju i vide. Očekivano, mračni problem se opet minorizira - šokirani aparatčici Hrvatskog nogometnog saveza trivijaliziraju slučaj na “pet ubačenih petardi i dva rasistička povika...” Kao da mržnja nije mržnja ako se ne oplodi u stotinama tisuća sljedbenika. Zato su nasilničke budale, zaštićene nickovima, odmah nasrnule na Uefin profil na Facebooku i tamo, poput ilegalaca u borbi za pravedničku stvar, vrište svoj prljavi recept za čišćenje domovine. Vjerujem da su među njima mnogi od onog zabrinjavajućeg broja od 70 posto mladih koji ne bi dopustili Romima da žive u Hrvatskoj. Uostalom, imaju i primjerenog idola. Davor Šuker, predsjednik HNS-a i član Uefine vlade, nakon utakmice Hrvatske i Norveške, blaženo je izjavio da je ponosan što je sve prošlo u savršenom miru i bez “ozbiljnijeg incidenta”. Šuker se u tragedijama apsurda snalazi vješto poput sobarice iz Feydeauovih komada. Kad se onomad 1996. kreveljio na madridskom grobu poglavnika Pavelića, vjerojatno je mislio da pozira uz tanjur paelle.