U vrijeme SSSR-a svako novo izdanje Povijesti KPSS-a (Komunističke partije Sovjetskog Saveza) izazivalo je veliki interes i zebnju. Svako je, naime, bilo drugačije. Različito od prethodnog koje je bacano na smetlište povijesti, a moglo se završiti i u zatvoru ako si ga, svojom glupošću i nesmotrenošću, koristio previdjevši godinu izdanja.
Bilo je to riskantno štivo. Ali svako izdanje bilo je “sveto pismo”. Nikada nisi znao koji će se veliki heroji u sljedećem izdanju pretvoriti u izdajnike i neprijatelje naroda, koji će vječni i nezaboravni vođa biti zaboravljen, a čiji će nadahnjujući voljeni lik svih naroda i narodnosti iščeznuti s retuširanih fotografija. Povijest KPSS-a bila je kadšto dostojno Agathe Christie.
No, i tamo se one koji su dali život na oltaru bolje budućnosti nije diralo. Mrtvi nisu radili probleme živima, a moglo ih se iskoristiti bez opasnosti da zglajzaš. Mislili smo da je to davno iza nas, da smo izašli iz te zone sumraka. Šamaranje povijesti, stvaranje podobne prošlosti ipak nas nije mimoišlo. Budućnost nam je maglovita, ali zato nudimo posve novu i perspektivnu prošlost.
Svjedoci smo da oni koji su okončali život u košmaru neljudske agonije i agresije mogu postati nepodobni u mučnoj industriji revizije prošlosti. Naime, na godišnjicu tragedije Vukovara, tamošnje Gradsko poglavarstvo i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara odlučili su da herojski simbol obrane grada Siniša Glavašević nije podoban da mu se iskaže poštovanje. Nepodobne žrtve stratišta na Ovčari!? To izaziva osjećaj jada i mučnine.
Ima žrtava koje zaslužuju “našu” svijeću i onih nad čijim ćemo je grobom prezrivo ugasiti!? Uzurpacija velike epopeje naprosto je otužna. I to u u režiji HDZ-a, gradonačelnika Ivana Penave i vodstva Josićeva Stožera. Zbog stranačkih izbornih interesa!? Novi snishodljivi revizori “Povijesti KPSS-a”!? Siniša Glavašević, (prvog su bacili na Ovčari) ponovno je gurnut u hladnu blatnu jamu na kojeg je nabacana hrpa izlomljenih kostiju i izmrcvarenog ljudskog mesa onih koji su krivi jer su samo branili svoju zemlju.
I zašto? Zato što njegov sin nije po ukusu onih koji sebe samozvano određuju tko jest, a tko nije domoljub, jer je dabrao “nehrvatsku stranku” i nije vjetar u jedrima niskih predizbornih strasti. Ništa nisu naučili iz “Povijesti KPSS-a”.
Odreći se čovjeka koji je više od simbola novije hrvatske povijesti zbog “sinovljevih grijeha”!? Glavašević nije postao junak državno-stranačkim dekretom, nego odabirom malog Hrvata spremnog na velika djela. Izabrali su ga ljudi. No, ni onda, 1991., HDZ-u nije bio mio zbog svoga glasa. Čekali su samo povod. Do sada.
Izbrisati glas koji je tih sumornih jesenskih dana 1991. bio ravan svakom uništenom tenku na Trpinjskoj cesti, glas živog Vukovara koji su brutalno ugasili pod pepelom razorenoga grada baš zato što je plašio kukavne osvajače kao što danas, očito, plaši svoje ignorante.
Je li Domovinski rat samo Penavin, Karamarkov, Josićev i uskličnik-komentatora koji su promolili na prvu crtu bojišnice tek kada je oružje utihnulo!? Ako HDZ dobije izbore, kakvu će povijest izdati?