Neodređenost Srbije - hoće li naprijed u EU ili bočno u ruski zaklon - u prvom je redu posljedica činjenice da Miloševićev režim nije do kraja razoren. Tranzicijska rješenja uvijek zadržavaju neke elemente prošlosti - ideološke ili institucionalne, a ponekad i personalne. Uklanjanje tih ostataka traje godinama, desetljećima, a ima i povremenih mini-restauracija. Nakon Đinđića, koji ni sam nije bio pošteđen svih zabluda Miloševićeva razdoblja, ali koji je nakon generacije modernizatora pometenih u Titovoj čistki 1972. godine najviše učinio da se Srbija u posljednjih pola stoljeća okrene Zapadu, došli su Tadićevi dvojbeni demokrati, pa onda Nikolićevi i Vučićevi naprednjaci, ovi potonji duboko ukorijenjeni u Šešeljevu šovinističkom pokretu.
Zato je i pretjerano zahtjevno očekivati da će oni koji su ne tako davno dijelili Šešeljev prijedlog za “relativno bezbolnom amputacijom jednog dela Hrvatske”, linijom Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica, tako lako postati nešto poput srbijanskog Richarda Nixona. Umjesto državnikâ koji upravo zbog vlastite prošlosti mogu preokrenuti ustaljene odnose (Nixon u Kini), Nikolić i Vučić prečesto su se ponašali poput ogorčenog Nixona, onako kako ga je igrao Frank Langella, koji nastoji šarmirati svoje sugovornike, ali samo kako bi pokazao da je uvijek bio u pravu. Pitanje je hoće li uopće uspjeti uvjeriti relevantne društvene čimbenike da se okrenu gospodarskim i prosvjetiteljskim prioritetima i, što je važnije, da prihvate trajan mir u odnosima Srbije i njenih susjeda.
Nema potrebe razmatrati trenutno stanje razmišljanja političke elite u Srbiji, jer ga još karakteriziraju samoobmana i izoliranost. Istina, Beograd ponovno pulsira duhom velegrada, a ima i nekih minimalnih pomaka prema realnijim opcijama na Kosovu i u BiH. Nedavna kritika Dodikovih provokacija u BiH govori o tomu da se želi zadržati zatečeno stanje. Srbijanski vrh zacijelo želi i dobre odnose s Hrvatskom. No, svaka neočekivana situacija izaziva posve predvidljive šablonske reakcije. Šešeljeva medijska predstava s paležom hrvatske zastave, odgovor Zagreba, pa onda reakcija ministra Vulina, bivšeg JUL-ovca (dakle, ne “četnička”, nego tipično “lijeva” prozivka “ustaškog generala”), već su nestali s lanjskim snjegovima. No, dobro je razmisliti o dvije nove situacije koje mnogo govore o granicama prilagodljivosti današnjeg službenog Beograda.
U razgovoru s mladima “sa područja Like, Korduna, Banije i Slavonije” (kako piše na mrežnim stranicama predsjednika RS-a), koje je Nikolić primio 6. travnja u zgradi Predsjedništva, u Beogradu, naglasio je kako je “već vreme da otvoreno sa Hrvatskom razgovaramo o apsolutnom poštovanju svih sporazuma koje smo postigli i obavezama koje Hrvatska ima kao država prema Srbima”. Također je rekao kako predstavnici vlasti u Srbiji “treba da /mladima iz Hrvatske/ obezbede miran i normalan život” i obećao da će država “da učini mnogo više nego što je do sada ulagala u vaš potpuni razvoj, na svim poljima”, dakako uz održavanje dobrih odnosa s Hrvatskom. Ipak, pozivao se na pomoć EU i međunarodne zajednice u ovim pitanjima, “jer ako bi mi i Hrvati rešavali taj problem, nikada ga ne bismo rešili”.
U nešto drukčijem Politikinom izvješću, Nikolić je precizirao kako “ima mnogo Hrvata koji su shvatili kakav nam je zajednički put i cilj i budućnost, sa kojima možemo izvanredno da sarađujemo ali eto vidite, pojavljuju se ljudi koji su okovani u prošlosti i koji bi da Hrvatska možda izvrši još jedanput neku svoju, kako kažu blistavu akciju, i da ostane potpuno bez Srba”.
Također, u zajedničkom nastupu s kosovskim ministrom vanjskih poslova Hashimom Thaçijem na prištinskoj televiziji 7. travnja, albanski premijer Edi Rama je izjavio da će, ako EU ne bude omogućio ulazak Kosova u EU i liberalizaciju viza, do ujedinjenja Kosova i Albanije doći “na klasičan način”. Vučićeva reakcija bila je ekspresna. Rami i Thaçiju je poručio da su “danas prekardašili” i da neće dosanjati snove o ujedinjenju Albanije i Kosova “ma ko da ih u tom poslu podržava”. (Aluzija je jasna, jer je Albanija članica NATO saveza.) Direktor kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić bio je još eksplicitniji. Rekao je da Ramine izjave predstavljaju napad na mir i grubu prijetnju stabilnosti u regiji te da Srbija nikada neće dozvoliti ujedinjenje Albanije i Kosova.
Mogu se razumjeti interesi Srbije za dobrobit Srba u Hrvatskoj pa čak i primjedbe na kolikogod uopćene izjave albanskog premijera. Ono što je sporno je politička optika. Službena Srbija na neovisne države bivše jugoslavenske federacije očito još gleda kao na odbjegle članove zadruge, koji su se uspjeli “amputirati” bez nužnih teritorijalnih gubitaka. No, poruka je jasna: o tomu će još biti govora, bez obzira na europski put Srbije. Ivica Dačić, bivši miloševićevac i aktualni ministar vanjskih poslova, istog je 7. travnja u izjavi za rusku agenciju Sputnik naglasio kako EU Srbiji neprestano postavlja neke nove uvjete. Odbacio je priznanje Kosova i europsku “politiku pokretnih ciljeva”. Također je osporio izjavu američkog veleposlanika Michaela Kirbyja kako je Srbija shizofrena, jer srcem gleda prema Rusiji, a glavom prema Europi, s tezom da je “Srbija, odnosno bivša Jugoslavija” uvijek bila neutralna. Ono “odnosno” dodatno je važan uvid u kontinuitet političkog samopozicioniranja srbijanskog vrha.
Što bi iz ovoga mogla zaključiti hrvatska politika? U prvom redu da su neutemeljena bilo kakva velika očekivanja za brzo rješavanje otvorenih pitanja sa Srbijom. U nedostaku međusobnog uvažavanja, smisla za jednakost i privrženosti zajedničkim demokratskim vrijednostima ne može biti ni stabilnog mira ni dogovora. (Pri tomu ne tvrdim da je krivnja uvijek na strani Beograda. I u Hrvatskoj ima lijep broj onih koji otvorena pitanja koriste za zadovoljavanje kratkoročnih interesa.)
Drugo, posjednički odnos prema vlastitim manjinama opet postaje dio šire zone međusobnog propitkivanja. Ovdje je zanimljivo primijetiti do koje mjere srpske manjinske stranke i udruge u Hrvatskoj odnedavno uopće ne izbjegavaju tenzije. Kad bi Milorad Pupovac, u svim svojim licima i funkcijama, tek malo zauzdao svoje raznovrsne medijske poluge i instrumente, svoje pišteće jastrebove i iluzionističke ljevičarske inicijative, lakše bi se disalo. Štoviše, sama ideja “matičnih” zemalja posve je retrogradna, danas čak i više nego prije dvadeset godina. Treće, europska polarizacija oko ruske agresije u Ukrajini nikako ne koristi neodređenosti srbijanske politike.
Površni posrednici poput Williama Montgomeryja, koji Srbiju u ovom trenutku možda s pravom doživljavaju “glavnim igračem u regionu”, zaboravljaju da srpske veze s Rusijom nisu tako duboke kako to oni zamišljaju. Zato i ne pomažu Srbiji kad insistiraju kako ona “treba da uradi sve što je u njenoj moći da hoda po tankoj političkoj žici” između Rusije i EU (Politika, 2. travnja). I na kraju, premda ima dobrih argumenata za politiku benignog neangažmana prema Srbiji, hrvatska politika mora bitno pojačati svoju ulogu na Balkanu, posebno u BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Albaniji i Makedoniji. To je prirodni prostor savezništva protiv svakog znaka klizanja unatrag - prema novoj premoći “glavnog igrača”...