Ako čovjek kaže da je bolestan, onda mu treba vjerovati, ne želim to politizirati, rekao je oporbeni čelnik Tomislav Karamarko kada su mu novinari rekli da se premijer Zoran Milanović neće pojaviti na središnjoj svečanosti 300. alke u Sinju.
“Što, neće doći, zašto”, pitao je iznenađeno uvijek dobro obaviješteni političar, prije nego što su mu rekli da je premijer iznenada “zavatrio” i zbog viroze neće moći pratiti kako ponosni sinjski sinovi i momci na konjima gađaju rupu u sredini obruča.
Sigurno se uplašio zvižduka, našalio se jedan od petorice budućih koalicijskih partnera koji su mu pravili društvo. Karamarko je to mudro prešutio i rekao da zdravstvene probleme ne želi politizirati, a s tim se ubrzo složila i petorka koja bi zajedno teško dogurala do praga od 5% na izborima.
Svečanost bez zvižduka i politizacije kakva se dogodila u Sinju rijetkost je nakon svih obljetnica slavljenih ovog ljeta. Vjerojatno se to dogodilo i zato što je netko taj dan bio bolestan, jer teško je danas u nas naći publiku koja bi se suzdržala divljačkih ispada i suspregnula stranačku obojenost na svim tim proslavama i komemoracijama.
Zato stranački čelnici za turneje biraju mjesta na kojima ih čeka pljesak “oduševljenih” stranačkih poslušnika nadajući se da će im taj dojam iskrojen u kratkim TV izvještajima popraviti imidž. Baš zato nam nekako nije jasno zašto ovih dana moramo pratiti predsjednicu K. Grabar Kitarović koja iz svog ureda u Dalmaciji obilazi mjesta i uplovljava u luke u kojima je već pobijedila.
Ili gledati gradonačelnika Bandića kako najavljuje da će dovesti trku tovara na Jelačić plac. Taj providni i neuvjerljivi putujući cirkus naših političara traje još od početka kampanje za izbor predsjednika RH i neće biti zaustavljen sve do završetka parlamentarnih izbora. Kao i u istoimenom filmu, beskrajni dan u kojem u nas predizborna kampanja traje svaki dan, pa i cijelu godinu, dosadio je svima koji se nadaju da bi netko od tih ljudi mogao zucnuti nešto i o poslu za koji su plaćeni. Ako se u međuvremenu od ovog politiziranja nisu razboljeli do te mjere da im možemo vjerovati.