Uoči i tijekom rata na području bivše Jugoslavije mnogi su intelektualci, od kojih se očekivalo da, prema svome habitusu, drugačije govore i postupaju, načinili neviđenu štetu u raspirivanju nacionalne mržnje između Hrvata, Srba i Muslimana, da je Predrag Matvejević napisao da bi za takve trebalo osnivati sud kao što je Haaški.
Dvadeset i nešto godina kasnije, oni koji su bili žrtve rata, djeca rata i mladost rata, kao da nisu do kraja shvatili odgovornost javnog diskursa kulturnih radnika visokog kalibra u jeku i trajanju nestabilnih političkih okolnosti. Ili zapravo imaju iskustvo postratne odgovornosti javnog djelovanja, a ne sagledavaju još težinu riječi kada se one izgovore u jeku paleži, kamenovanja i atmosfere straha kakva je sada u BiH.
Zapravo je žalosno što se ovdje radi baš o Jasmili Žbanić, renomiranoj redateljici koja za film “Grbavica”, što progovara o tragedijama silovanih žena i njihove djece u ratnoj i postratnoj Bosni, zaslužila Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu. Dobitnica Nagrade za mir i Nagrade ekumenskog žirija istog A festivala izdala je u ponedjeljak naređenje: “Milanoviću, marš kući”. “Kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za svoje saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja bila rasturena”, pojasnila je.
Za takvu su je reakciju motivirale fotografije na kojima je Milanović u Mostaru s liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem. Ovdje, međutim, nije tema što redateljica misli ili govori o HDZ-u, nego što je pritom odvojila ton od slike. Naime, iz premijerovih izjava u Mostaru iščitalo se da nije uopće politizirao lokalno, već kritizirao (“ovom se zemljom šuta i napucava”) nebrigu Europe prema Bosni i Hercegovini. Akcenti njegova obraćanja kažu da je riječ o posjetu premijera EU države koji obećava pritom da će se u Bruxellesu založiti za BiH. Nije, naravno, diplomatski sretno to što prethodno nije bio u Sarajevu, kao što nema diplomacije ni u tome što premijeru, čija je vanjsko-politička zadaća pomoć ostalima u regiji ka putu prema europskim integracijama, ugledna redateljica govori “bježi i ne okreći se sine”.
Da bi kasnije u istom danu, shvativši da je pogriješila, svoju izjavu ocijenila prežestokom i pozvala ga da dođe u Tuzlu. Ne odustavši, međutim, od sprege premijera s “nacionalistima i mafijom”, podsjetila je na ulogu istih u ratu, dodajući da će “Milanović uvidjeti svoju pogrešku i doći u BIH sa socijaldemokratskom idejom”. Ne znamo kako se premijer doima iz perspektive susjedne zemlje, ali građani Hrvatske mogu posvjedočiti da Milanović nije Tuđman niti nasljednik ili kurir njegovih političkih projekata. Milanovića su, da podsjetimo, prije tri mjeseca tjerali kući i oni koji razbijaju dvojezične napise u Vukovaru. Ishitrenost i posipanje pepelom govore u prilog tome da Jasmila Žbanić nije autoritet posve staložen za političke arbitraže. U jednoj kaotičnoj, osjetljivoj i neizvjesnoj društvenoj i političkoj krizi, u kojoj su tri naroda lako zapaljiv fitilj, raspirila je antagonizme, a i sebi napravila bespotrebnu štetu, progovorivši javnim diskursom koji nije standard umjetničke elite. Naročito ne u nestabilnosti u kojoj se sad nalazi BiH.
S druge strane, hrvatski milijuni za film Jasmile Žbanić koje je spomenuo temperamenti premijer da uzvrati udarac, nisu tema koju treba petljati u kontekst, osim u smislu da se dokaže da su u kulturnoj politici hrvatske demokratski standardi takvi da ignoriraju nekadašnji “verbalni delikt”.