Predsjednički su izbori nadrasli važnost odluke o tome tko će u idućih pet godina voditi hrvatsku državu. Ovdje se nije radilo samo o izboru formalnim ovlastima skromnog, ali mogućim utjecajem potentnog predsjednika Republike. Niti se biralo samo između Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Ovoga puta radilo se o mnogo važnijoj odluci. Odluci o tome kojim će putem Hrvatska.
Neočekivano visoka izlaznost pokazala je da su građani jako dobro razumjeli važnost trenutka. Rekordan odaziv rezultat je visoke mobiliziranosti. Oba su tabora podigla svoje adrenalinom nabijene sljedbe na noge. Hrvatska se oštro podijelila, a onda je odluka o predsjedniku Hrvatske donešena izvan Hrvatske. Očekivani manjak svojih birača HDZ je uspio nadoknaditi u Hercegovini, gdje su mu osigurali prevagu, što se još nikada nije dogodilo. Nikad se još nije dogodilo da ishod hrvatskih izbora odluče glasovi iz takozvane ili stvarne dijaspore. Hrvatska je tako praktično pretvorena u zemlju ograničenog suvereniteta.
Kolinda Grabar Kitarović svoj uspjeh zahvaljuje vlastitom karakteru, ali i vojničkom funkcioniranju svoje stranke. Objektivno postigla je izvrstan rezultat. Od Franje Tuđmana HDZ nije uspijevao osvojiti Pantovčak. Čak ni ostvariti spomena vrijedan skor. Slavljenica će svoj uspjeh morati podijeliti s glavnim HDZ-ovim operativcem Milijanom Vasom Brkićem, koji je stranci nametnuo željezni ustroj u osvajanju izbora.
Ali bez njenog široj publici prihvatljivog imidža to ipak vjerojatno ne bi bilo dovoljno.
Bez njene umjerene, nekonfliktne retorike kojom je pecala po centru HDZ ne bi uspio ostvariti pobjedu. No, promjena na mjestu šefa države rezultat je prije svega silnog nezadovoljstva aktualnom vlašću, prije svega nesposobnom Vladom. Zoran Milanović zaslužan je za uspjeh Kolinde Grabar Kitarović možda i više od nje same. HDZ-ova pobjeda kao poklon iz SDP-ova tabora!
Ivo Josipović izgubio je izbore, kroz koje je mislio da će se samo prošetati. To je veliki neuspjeh. Dosadašnji predsjednik popio je poraz, odnosno nije osvojio novi mandat zbog nedovoljno energično odrađenih proteklih pet godina, zatim prilično neatraktivne i široj javnosti nerazumljive kampanje, ali prije svega zbog potpune nesposobnosti i indiferentnosti aktualne Vlade i njene silne nepopularnosti, koja se i na njega prelijevala. Na koncu nije mu pomogla ni huškačka retorika kakvu je pumpao HDZ. HDZ-ova bijesom i govorom mržnje nabildana kampanja, koja je raspirivala najniže strasti, u drugom je krugu na izbore prizvala dotad nemotivirane i apatične birače ljevice. Ali ipak ne u dovoljnom broju.
Pobijedile su Vasine kolone buseva s one strane hrvatske granice. Josipović se dostojanstveno ponio u porazu i, ako je suditi po njegovom govoru u izbornoj noći, ostaje u politici. Na koji način, to vjerojatno još ni on sam nije odlučio.
Sada je pitanje kako će se Kolinda Grabar Kitarović postaviti. Prije svega kako će se razvijati njena relacija sa šefom stranke. Njihovi odnosi uopće nisu idilični, upravo suprotno, u posljednje vrijeme međusobna se napetost uopće ne skriva, komunikacije gotovo da nema. Zagrljaji na pozornici bili su za publiku. Tomislav Karamarko pokazao je svoju volju za moć i u izbornoj noći, gurajući se za govornicu ispred pobjednice i kradući joj trijumf. Gospođa Kitarović govorila je pretjerano euforično, ali u osnovi pomirljivo i uključujuće. Izjasnila se da će biti predsjednica svih građana, založila se za prevladavanje podjela i pozvala na zajedništvo. Obraćajući se Josipovićevim biračima u jednom je trenutku rekla: “Svi ste vi moji!“
Međutim, HDZ je u kampanji prešao Rubikon u suprotnom smjeru. Svoju je retoriku maksimalno radikalizirao i podesničario. Na predizbornom skupu u Zagrebu šef stranke opet je održao ne samo prema izbornom konkurentu i njegovim biračima, nego i prema cijeloj lijevoj ili čak centraškoj Hrvatskoj maksimalno netrpeljiv i neprijateljski govor, dok se dvorana prolamala od povika “Izdaja, izdaja!“.
HDZ-ovi saveznici iz šatora u Savskoj zemlju su oblijepili jumbo plakatima na kojima je predsjednik Josipović prikazan s crvenom zvijezdom na čelu i označen doslovce kao izdajnik i agresor. Notorni Thompson, kojega je HDZ svojedobno plaćao da ne pjeva, javno je agitirao za HDZ-ovu kandidatkinju, izbornu odluku tumačeći kao priliku da se “u zaborav pošalju ostaci jugokomunizma“…
Veliko je pitanje može li Kolinda Grabar Kitarović utjecati kako bi se takav prilično zastrašujući HDZ-ov karakter popeglao i promijenio. Može li ona s Pantovčaka djelovati na odnose u stranci iz koje će kao predsjednica države morati izaći? To je pitanje posebno važno s obzirom da izjednačen rezultat, odnosno tijesna pobjeda pokazuje maksimalnu podijeljenost hrvatskog društva. Hrvatska je točno po polovici rascijepljena na desnicu i ljevicu, a između njih vlada nikad veća antagoniziranost.
Ni jedan od blokova ne može se smatrati dominantnim. S takvom apsolutnom raspolućenošću, bez lidera koji bi mogao osigurati prevladavanje podjela, s političarima koji ih dodatno produbljuju, Hrvatskoj se ne piše dobro.