‘Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je šaka jada koja je virila iz džepa Tomislava Karamarka. Karavaso i Kitarovićka su olajavali u Mađarskoj dok je SDP pomagao ljudima. Premijer Orešković nema legitimitet i pravi je šamar državi. Mlađi od 30 nemaju što tražiti u politici pa tako ni u SDP-u, jer to je gubljenje vremena nebitnim.’
Ne treba dva puta pogađati da bi se imenovao autor ove sve samo ne prihvatljive retorike u javnom prostoru o institucijama države, sviđale se one nekome ili ne. Njezin rodonačelnik Zoran Milanović već dugo se natječe sam sa sobom u nadi da će sutra uspjeti izvrijeđati nekog, nije važno koga, još jače i žešće nego li danas ili jučer. Za najnoviji retorički ispad, koji se dogodio na druženju s građanima u Dječjem kazalištu Dubrava, čak se ne može reći da je birtijaški, jer bi se vrijeđalo birtijaše (i vlasnike i goste) koji sve više paze na rejting tog prostora i goste koje primaju. Nije u redu reći da je Milanovićeva retorika piljarska jer bi vrijeđali piljare i piljarice koji dobro znaju da treba biti pristojan ‘kad nas netko sluša’ (druga je stvar što govorimo i mislimo o nekom u vlastita četiri zida). Ni ‘kočijaši’ više nisu što su bili pa taksisti dobro paze kako razgovaraju s ‘mušterijama’ i pred ‘mušterijama’...
No, Milanovićeve retoričke kočnice nikad nisu bile previše snažne, a sad je očito već i ručna u kvaru jer u igri je njegova stranačka predsjednička stolica koja mu pruža kakav-takav opstanak u politici. Izgubi li je, postaje politički mrtvac kojem ni vlastita stranka neće prirediti karmine. Zato ne čudi što ne bira riječi, bez obzira radi li se o političkim protivnicima ili oponentima u vlastitoj stranci, koji također dobivaju ‘svoju porciju’ slikovitog izričaja Zorana Milanovića. Uglavnom ih vidi kao ‘životinjsko carstvo’ jer vjeverice su jedanput vesele a drugi put bijesne... Mladi SDP-ovci se bave ‘nebitnim stvarima i gube vrijeme jer prije 30. politika nije za njih’.
Ni činjenica da je govorio u dječjem kazalištu nije zadržala Milanovića da ostane na razini pristojne retorike. Očito nije čuo da lijepa riječ puno lakše otvara željena vrata pa i ona koja vode do toliko važne fotelje, nego li uvrede za koje će mnogi, na koje se odnose, kratko reći - nije važno što govori, nego tko govori. I biti u pravu.