Poljoprivreda je jedan od najtežih tereta u nastojanjima Hrvatske da dovede u red svoju trgovinsku bilancu i zaustavi rast svojih dugovanja inozemstvu. Neto uvoz potreban da bismo prehranili naciju raste već petnaestak godina pa je prošle godine dosegao i do jedne i pol milijarde dolara. Deficit u prehrani pokazuje do koje mjere ostajemo zemljom neiskorištenih mogućnosti i mrtvih kapitala rada i zemljišta što nas postupno izlaže sve većim rizicima.
Ti rizici u posljednje vrijeme naglo rastu zbog prijetećeg pogoršanja uvjeta vanjskog zaduženja te rastućim sigurnosnim rizicima na našim granicama i u svijetu uopće. Za zemlju u kojoj je turizam vrlo važna gospodarska djelatnost ti su rizici naročito zabrinjavajući. Potrebne su hitne protumjere, a među njima treba svakako prioritizirati zavođenje reda u poljoprivredi kao grani gospodarstva čija su nam tehnologija i strukturni zahtjevi poznati, a njihova primjena ovisi isključivo o našoj volji i odlučnosti.
Uzeta u cjelini, naša je poljoprivreda jako zaostala. U uvjete tržišnog kapitalizma presadili smo privatiziranu strukturu velikih PIK-ova i prehrambene industrije i nastavili je podupirati s daleko većim dijelom potpora nego u ostatku Europe. Očekivalo se da će nas to učiniti međunarodno konkurentnima, ali se pri tome nije shvatilo da se konkurentnost mora razvijati na puno široj osnovici i temeljiti na modernizaciji i napretku sela i ruralnih područja uopće. Sada nam na "velike" otpada polovica (nedostatne) proizvodnje, a proizvodnost tako poluindustrijaliziranog sektora je tek negdje na polovici prosjeka koji u Europi postižu - obiteljska gospodarstva! Prehrambena industrija je u velikoj mjeri upućena na uvoz sirovina što je na samo malo dulji rok neodrživo.
Izlaz je dakle u regeneriranju sela, a to zahtijeva koncepciju razvitka koji u tržišnim uvjetima oslobađa seljaka od njegova polufeudalnog robovanja neizvjesnosti utrška i financijskoj moći otkupljivača. Dijelovi te nove koncepcije moraju biti promjene načina nasljeđivanja i okrupnjavanja zemljišta, obrazovanje, javna nabava koja preferira svježu hranu itd. No, u svemu je možda ipak najvažnije pitanje financiranja kako obrtnih sredstava tako i prijekopotrebnih investicija seljačkih obiteljskih gospodarstava.
To je pitanje u najvećem dijelu Europe riješeno udruživanjem seljaka u štedno-kreditne zadruge koje su se okupljale u posebnu banku koja je osiguravala pristup jeftinijem kapitalu. U našim specifičnim uvjetima, zbog značajnog vremenskog zaostatka i običajnih naplavina starog režima, jedino je realno rješenje da država iskoristi svoje većinsko vlasništvo Hrvatske poštanske banke (HPB), s njenom jedinstvenom mrežom po cijeloj zemlji, i da tu banku usmjeri da preraste u poljoprivrednu banku. Ona bi po europskim uzorima Raiffeisena, Raboa i Crédit Agricola tražila kreditni oslonac na, u nas zanemarenom, segmentu tržišta kapitala, a svjesnom politikom u roku od 10 godina bila većinski prenesena u vlasništvo obiteljskih kreditnih zadruga.
Ostavi li se selo u zagrljaju okoštalih birokratskih državnih struktura, ono je osuđeno na ubrzano odumiranje. Sretna je okolnost da su se u pitanjima poljoprivrede izborni programi HDZ-a i Mosta poklopili do te mjere da su oba na prvom mjestu istaknula upravo preobrazbu HPB-a. Ima trenutaka u razvitku jednoga gospodarstva koji se jednostavno ne smiju propustiti.
Autor je dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta