Najveći kapital koji je Andrej Plenković unio u kampanju za prošle parlamentarne izbore i s kojim je dobio povjerenje građana, te postao hrvatski premijer, bilo je poštenje, umjerenost i korektnost. Birajući HDZ, ljudi su bili skloni vjerovati da se opredjeljuju za stranku koja će pod Plenkovićevim vodstvom raskrstiti s koruptivnom i kriminalnom tradicijom, a da će u Plenkoviću dobiti pristojnog premijera koji će u hrvatski politički život udahnuti zapadne demokratske standarde.
No, tko se nadao, taj se razočarao. Pokazalo se da se HDZ ne mijenja neovisno o tome tko mu je na čelu, kao i da je Plenković jednako bahat i neosjetljiv na zahtjeve za poštivanjem minimalnih načela odgovornog obnašanja vlasti kao što su to bili njegovi prethodnici.
Njegov se premijerski mandat u odnosu na onaj Ive Sanadera, što se tiče nepotizma, klijentelizma i korištenja vlasti za osobni probitak, razlikuje samo utoliko što se Plenković za razliku od Sanadera nije osobno okoristio. Više nije pitanje tko je u Plenkovićevu timu na krajnje sumnjive načine stjecao imetak, nego je pitanje da li je preostao još koji ministar u njegovoj Vladi, a da nije okrznut nekom od afera.
Ali čak nije ni to najveći problem, nego to što nema ministra i HDZ-ovca koji se našao u nekom od skandala, a da ga Plenković nije branio (osim ako je mlatio ženu). Ispada da, što je veća afera, to premijer pruža veću zaštitu. Na samom početku svoga vladanja svim je silama branio bivšeg ministra znanosti i obrazovanja Pavu Barišića, unatoč tome što se pokazalo da je plagirao jedan znanstveni rad i što se uz njegovo ime i karijeru vezalo niz dubioza. Plenković, kojega smo smatrali političarom sazdanim od najboljih vrijednosti europskih demokracija, čvrsto se pozicinirao za braniku političke mutljavine svake vrste.
Svojevrsni kontinuitet sa Sanaderovim poimanjem uloge dužnosnika u obavljanju javne vlasti bio je vidljiv već prilikom kadroviranja u HDZ-u kada je jednim od trojice pomoćnika glavnog tajnika stranke imenovao Božidara Kalmetu, i to unatoč tome što mu se sudi zbog korupcije za koju je optužen kao ministar prometa u mandatu Sanaderove Vlade.
Nadalje, nakon što je Darka Milinovića izbacio iz HDZ-a, za novog gubernatora Like instalirao je Marijana Kustića, čovjeka, koji je u imovinskoj kartici zaboravio prijaviti sat vrijedan oko 50.000 kuna, obavezu prema kreditu koji premašuje 1,3 milijun kuna, kao i funkcije u HNS-u, te Lučkoj upravi Novalja.
Dok se pripremao takozvani lex Agrokor, Plenković je stajao iza odluke da se javnosti zataje članovi radne skupine, da bi potom dobili angažmane u posrnulom koncernu i masno zarađivali po slovu zakona koji su sami napisali. Premijer u tome nije vidio problem, a kada se ceh nije mogao izbjeći, platila ga je ministrica gospodarstva Martina Dalić.
Tražila se svojedobno i smjena ministra financija Zdravka Marića jer je u vladu došao s funkcije izvršnog direktora u Agrokoru i, kako se tvrdilo, u nekoliko navrata pogodovao Ivici Todoriću. No, premijer nije želio ni čuti. Isti princip vrijedio je i u slučaju ministrice Gabrijele Žalac u aferi Mercedes i vožnji bez valjane vozačke, u slučaju neprijavljenih kvadrata kuće ministra Tomislava Tolušića koje mu je gradila ista tvrtka kojoj je kao župan davao poslove, zatim u slučaju sumnjivog stjecanja ljetnikovca u Živogošću ministra Gorana Marića. Zašto bi u slučaju ministra Lovre Kušćevića postupao drugačije?