Ako ne griješim, krilaticu o Hrvatskoj kao o “propalom projektu” prvi je sročio Igor Mandić. Gostujući u studenome 2017. u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2”, stari novinarski doajen rekao je kako je samostalna Hrvatska “projekt koji je propao” i da to sada vide svi.
Od tog nedjeljnog prijepodneva pa do danas dopadljiva krilatica o “propalom projektu” postala je standardni arsenal uredskog žuganja i kavanskih političkih debata. U situaciji kad desetine tisuća mladih u kolonama napuštaju Hrvatsku, kad se gase ostaci ozbiljne ekonomije osim one turizma, a stanovništvo zemlje polako se približava brojci manjoj od četiri milijuna, fraza o “propalom projektu” neodoljivo je ušla u modu. A oni koji su izgovarali tu “izdajničku” formulaciju uglavnom su pripadali liberalnom i/ili lijevom krilu političkog spektra.
Tako je to bilo. No - nije više. Odnedavna, naime, dosjetka o Hrvatskoj kao “propalom projektu” više nije monopol razočaranih liberala. Da je Hrvatska “propali projekt”, u posljednje vrijeme govore i oni desni. Hrvatska je, kažu, promašila svoju tranziciju. U ovih 28 godina otišla je opasno, možda i nepopravljivo nakrivo. Cijela mlada hrvatska država jedna je velika stranputica, a za tu su stranputicu krivi - naravno - komunizam i komunisti.
Tako je svoj pogled na “propali projekt” prošlog tjedna formulirao trenutno prvi HDZ-ov disident Davor Ivo Stier. U svom zapaženom i citiranom govoru na stranačkoj konvenciji on je (manje-više) kazao isto ono što i Igor Mandić. Hrvatska je, da se ne lažemo, propala - kazao je Stier, a razlog za tu propast pronašao je u “naslijeđu bivšeg sustava”. “Naslijeđe bivšeg sustava živi i danas”, rekao je HDZ-ov bivši politički tajnik, “dogovornu ekonomiju socijalizma mi nismo zamijenili tržišnom ekonomijom. To je naš najveći problem i krucijalni izazov, i zato nam treba velika strukturna promjena”. Praktički istog tjedna tvrdnju da je Hrvatska propala zbog relikata komunizma sročile su i dvije značajne opinion-makerice s konzervativne desnice. U Slobodnoj Dalmaciji je Višnja Starešina napisala kako Hrvatsku guše relikti komunizma sedimentirani u dvjema najvećim strankama, strankama u kojima su “profesionalci Stranke i Partije spremni uložiti mnogo u obnovu velikog jedinstva”. Istodobno je bivša feministica i bivša liberalna povjesničarka Andrea Feldman iznijela u intervjuu T-portalu svoju verziju narativa o “propalom projektu”. Za nju, korijeni propasti nalaze se u epohi Franje Tuđmana, čovjeka koji je “bio oblikovan komunističkim iskustvom, okružio se istim takvim ljudima i bolovao je od nepovjerenja u liberalnu demokraciju”. Stoga od dana nultog do danas tranzicijsku Hrvatsku muči “problem komunističkog mentaliteta i naslijeđa komunističkog upravljanja državom, ekonomijom i društvom”. Stoga Feldman predlaže da se Hrvatska okrene uzorima istočnoeuropskih zemalja koje su crveni korov istrijebile do kraja: “Ako su se Češka, Slovačka i Mađarska nakon pada komunizma okrenule za 180 stupnjeva i odlučile napustiti naslijeđe komunizma i postale konkurencija zapadnim zemljama, nema razloga da to ne bismo mogli i mi”.
Priča o “propalom projektu” tako je u svega nekoliko tjedana dobila potpuni obrat. Ako su još do pred koji tjedan oni koji su govorili o “propalom projektu” bili hrvatomrsci, zluradi hejteri ili naprosto prijesni izdajnici, stvari su se sad posve promijenile: sad o propalosti nacionalnog tranzicijskog projekta govore košer-Hrvati. Sad se, eto, i oni slažu da je naš socijalni i politički projekt propao, samo razloge te propasti vide negdje drugdje.
I ja - a vjerujem i mnogi među vama - dosad su vjerovali da je hrvatski nacionalni projekt propao naprosto zato što je bio krivo zamišljen u startu. Što je počivao na uvjerenju da će izlaskom iz SFRJ iz Hrvatske nestati Balkan (a dogodilo se oprečno). Što je počivao na uvjerenju da će izlaskom iz federacije Hrvatska ekonomski procvasti (a dogodilo se oprečno). Što je počivao na uvjerenju da će krmenadle padati s neba kad nam Genex prestane uzimati novce od turizma (a onda se ispostavilo da tih novaca nema baš toliko). Dosad smo vjerovali da je hrvatski tranzicijski projekt propao zbog tajkunske ekonomije Kutle, Gucića i Todorića. Zbog sveprisutne i metastazirajuće korupcije koju je potpirio i kojoj je takt davao politički vrh. Zbog duboko usađene političke kulture u kojoj se podrazumijeva da se ne zapošljavaju najbolji, nego stranačka pješadija i nećakinje. Vjerovali smo da je Hrvatska propala zbog duboko antiintelektualne klerikalno-nacionalističke ideologije koja je zaglupila televiziju, radio i školu, a gdje bi se dotakla umjetnosti, stvarala je posramljujući kič. I ja i vi - ukratko - vjerovali smo da je Hrvatska postala “propali projekt” u dobroj mjeri zato što je njom daleko najveći dio tranzicijske povijesti vladao HDZ, stranka koja je i tom društvu (a i drugim strankama) nudila oglednu mjeru nepotizma, klijentizma, korupcije i ideološke jednostranosti.
Ali - ako ste tako mislili, to je bilo krivo. Nipošto! Hrvatska je - vele nam Stier, Starešina i Feldman - postala “propali projekt” zato što nad vodama još lebdi duh Jure Bilića, Mike Špiljka i Ive Perišina. Što su - baš kao “body snatchersi” iz slavnog Siegelova SF-a - crvene aveti nastanile tjelesne ljušture čestitih hrvatskih građana. A onog časa kad njihova tijela preuzmu komunistički “body snatchersi”, naši dični muževi i gospe najednom se počinju ponašati “oblikovano komunističkim iskustvom”. Do jučer čestiti katolički muževi pod djelovanjem tih kužnih crvenih isparenja najednom počnu preskupo bojiti tunele, počnu zapošljavati nevistiće, počnu sumnjivo udjeljivati koncesije za plažu, uzimati u stranačkoj središnjici kuverte, počnu putovati na račun Nogometnog saveza ili uzimati provizije. Kad na hrvatsko društvo počnete gledati iz takve SF perspektive, najednom vam sve zadobije drugu perspektivu. Do tog trenutka mislili ste da su Milinović, Ževrnja, Kalmeta, Bandić, Horvatinčić ili Mamić tipični tranzicijski mutikaše, ljudi koji kadrovske i novčarske kombinacije prepredeno kamufliraju rukama na srcu, bleiburškim dernecima i međugorskim vizitama. Ali, kad na tu cijelu situaciju pogledate iz nove perspektive Davida Ickea, najednom shvatite koliko ste u krivu. Svi su oni ustvari čestita provincijska gospoda koju je opsjeo komunistički demon. Njihove oči imaju mutni sjaj, nikad se ne znoje i kad govore čudno miču ustima, pa samo izvježbano oko može spaziti da iza njihova tjelesnog oplošja ustvari nisu oni, nego avatari Dušana Dragosavca i Milutina Baltića. Tajna je konačno razotkrivena: David Icke Stier napokon nam je razotkrio da politikom njegove stranke desetljećima upravlja tajna sekta crvenih guštera.
Dobro. Ajmo sada za potrebe ovog teksta radno pretpostaviti da su Stier, Starešina i Feldman u pravu. Ajmo radno pretpostaviti da ova propala država nije država koju je kreirao i po svojoj mjeri dizajnirao HDZ. Ajmo sada radno pretpostaviti da nije HDZ taj koji i dandanas vlada sveučilištima, nogometom, bolnicama, Crvenim križem, radiom, televizijom. Ajmo se pretvarati da ne znamo da je ovo zemlja u kojoj se električari u HEP-u zapošljavaju preko župe, u kojoj znanstveni novaci dobiju posao samo ako nisu lijevi i u kojoj biskupi kreiraju TV program. Ajmo doista radno pretpostaviti da je ovaj civilizacijski fijasko u kojem sada živimo “oblikovan komunističkim iskustvom” i “nepovjerenjem u liberalnu demokraciju”. Okej: ako je zaista to tako te ako i dalje živimo u “naslijeđu bivšeg sustava koje živi i danas”, to znači da “naslijeđe bivšeg sustava” mora podrazumijevati i - Partiju. To znači da ta partija mora imati i svoj Politbiro. To znači da službena ideologija mora imati i monopol na RTV. To znači da mora postojati partijski utjecaj na univerzitetima, u medijima i filmu. To znači da mora postojati i revolucionarni rat koji toj ideologiji daje simboličko polazište i koji se ne propituje. Te - na koncu - da moraju postojati i utjecajni veterani tog rata - SUBNOR.
Krenemo li tim putem “lustrirati” crvene guštere, najednom ćete doći do zanimljivih otkrića. Shvatit ćete da u današnjoj Hrvatskoj doista postoji sveprisutna vladajuća partija, i to ona Stierova. Shvatit ćete da ta partija ima svoj Politbiro, a on se zove Biskupska konferencija. Da službena ideologija tog politbiroa doista ima monopol na javnoj RTV. Da vladajuća partija doista ima utjecaj na rektore, dekane, ravnatelje i urednike. Da doista postoji rat koji se ne propituje. I - dakako - da postoji i SUBNOR, a taj SUBNOR čine Glogoški, Đakić i Zorica Gregurić.
Ukratko: svatko onaj koji se kani boriti protiv “naslijeđa bivšeg sustava koje živi i danas” morao bi - za početak - zasukati rukave i zgrabiti njih za vrat. Morao bi se orno boriti protiv šatoraške cenzure, boriti protiv ovakvog HRT-a, protiv vladavine klerikalne ideologije te - u konačnici - protiv HDZ-a ovakvog kakav je već 28 godina. Morao bi se - ajde da se latimo najpotrošenije Popperove fraze - boriti za “otvoreno društvo”, a to znači i protiv nacionalističkih mitova.
Je li to borba protiv “naslijeđa komunističkog upravljanja” koju su na umu imali Stier i Feldman? Ako jesu, prvi ću im se pridružiti. Ali, nekako sumnjam da je to ono što su imali na umu.