Priča mi jedan mladi profesor ekonomije da dobije ovacije u dvorani kad god na predavanju govori kako treba srezati javnu administraciju i proračunske troškove. Netko će reći: to su studenti ekonomije, nisu to prosječni građani.
No, i po internetu ljudi pišu da treba srezati broj zaposlenih u administraciji, da je previše umirovljenika, da se previše troši na školstvo, zdravstvo, da su prevelike plaće u poduzećima državnim gubitašima i tako dalje. Na to će netko reći: to su ljudi na internetu, u pravilu mlađi i obrazovaniji. Niti to nije prosječni hrvatski građanin.
Pitajte onda ljude na ulici ili na tržnici, valjda su to prosječni hrvatski građani. I njima je dosta ove preskupe države.
Zašto onda država nije jeftinija? Zato što političari misle da će, počnu li rezati potrošnju ili samo govoriti o tome, izgubiti izbore. Svi prošli izbori su ih naučili da je takvo mišljenje ispravno. Pobjeđivali su kad su obećavali više lijepih i skupih cesta, mostova, mirovina i plaća, kao da novac za sve to uzimaju nekom drugom, a ne tim istim biračima.
No, niti birači više nisu baš toliko naivni. Trebalo im je puno godina i puno izbora, dug od 44 milijarde eura, 70 tisuća novonezaposlenih, jedno od najvećih poreznih opterećenja u Europi i još mnogo dramatičnih vijesti da shvate kako sreću ne donose oni koji se natječu na što će više trošiti. Trebale su im stotine afera da shvate kako izabrani, odabrani i probrani njihov novac ne troše za javno, nego za osobno dobro. I napokon, trebala im je spoznaja da su vala otkaza posljednjih mjeseci bili pošteđeni svi s državnoga troška!
Vlada je objavila kako je spremna rezati sve moguće troškove da bi se ponašala u skladu s ekonomskom krizom, pa je ukidala kave, olovke i blokiće administraciji, ali se nije bila spremna odreći niti jednog čovjeka u toj administraciji, niti jedne agencije, ureda, službe ili institucije osnovanih da zbrinu rođake, prijatelje, stranačke saveznike ili jednostavno zaslužne.
Nije se spremna obračunati s davanjima za stotine tisuća umirovljenika u najboljoj radnoj dobi, kao što nije spremna na obračun s razgranatim sustavom socijalnih davanja bez ikakve čvrste kontrole i kriterija. Nije spremna na obračun s milijardama kuna poticaja za poljoprivredu koji se troše za kupnju novih automobila ili uzgoj kultura koje se poslije prodaju ispod cijene, pa na kraju nisu zadovoljni niti seljaci niti ostali porezni obveznici. Zadovoljni su samo politički partneri koji te poticaje svom biračkom tijelu predstavljaju gotovo kao osobnu donaciju. Nije spremna na obračun s poticajima za gubitaške industrije jer se boji žestokih prosvjeda koje će zdušno poduprijeti i podgrijavati svi upleteni u lanac pretakanja državnog novca na vlastite račune.
Ima toga još. Hrvatski zdravstveni sustav je među najskupljima i najneefikasnijima u Europi. Doprinose daju svi koji legalno zarađuju, a kad im zatreba zdravstvena usluga, najsigurnije i najbrže ju je platiti privatnicima jer će u birokratiziranom državnom zdravstvu izgubiti živce i zdravlje dok dođu na red. Istodobno, liječnici su potplaćeni, a medicinske sestre sve je teže naći. No, zato se svaka županija može hvaliti da ima svoju bolnicu, iako u toj bolnici krov prokišnjava ravno na bolesničke krevete ili u operacijsku dvoranu, a dijagnostički su aparati iz sredine prošlog stoljeća. Ali, svaka ta bolnica ima ravnatelja i administrativni odjel koje financira to isto siromašno, a preskupo zdravstvo.
Hrvatski školski sustav uporno proizvodi mlade ljude sa sve manje znanja i izbacuje ih na tržište sa zanimanjima koja više nikome ne trebaju. Ali, zato imamo 2073 osnovne i 708 srednjih škola, gdje se redovito žale da im nedostaje stručnog kadra i profesora za pojedine predmete, roditelji su nezadovoljni uslugom, a profesori kukaju da su potplaćeni.
Hrvatski prometni sustav proizvodi sporo i opasno kretanje gradovima i cijelom zemljom, a koštao je milijarde kuna. Komunalni sustav uglavnom je zastario, skup i nevjerojatno rasipan. Ukratko, novac curi na sve strane, a kad ga ponestane, ministar financija ode nekamo u svijet i ponosno se vrati s novim posuđenim milijunima.
Ako niti jedna stranka nema hrabrosti za sustavno rješavanje svih tih problema jer se boji gubitka izbora, neka ih rješavaju zajedno. Dogovorite se vi u HDZ-u, SDP-u, HSS-u, HSLS-u, HNS-u, IDS-u, SDSS-u i brojnim drugim strankama o nekoliko presudnih i sudbonosnih poteza, a potom se nastavite svađati koliko vas god volja o svemu o čemu izravno ne ovisi opstanak 4,3 milijuna stanovnika. Jer, sada više nije vrijeme političara. Očajnički trebamo državnike koji vide dalje od sljedećih izbora.