Vikend smo dočekali bez Ujedinjenog Kraljevstva, ali i s neugodnom najavom da je u Francuskoj ponovno značajno ojačala politička pozicija Marine Le Pen te da nizozemska desnica razmišlja o oživljavanju inicijative svoje verzije Brexita (eto Geerta Wildersa i u subotnjem Magazinu Jutarnjeg).
Europska unija može preživjeti bez Ujedinjenog Kraljevstva, ali izdvoji li se bilo Francuska bilo Nizozemska, EU prestaje postojati. To ne znači da neke drukčije integracije u budućnosti nisu moguće niti da nisu održive, ali pitanje je bi li raspad Unije mogao proći mirno poput Brexita, kojemu danas još zapravo ne znamo posljedice.
Jedan od takvih scenarija servirao nam je britanski povjesničar-politički analitičar Niall Ferguson još u jeku velike krize 2011. Skraćeno - godina je 2021., financijska kriza, unatoč predviđanjima, nije potopila euro (točno), ali 2014., nakon teškog i turbulentnog razdoblja, raspala se Europska unija (još nije!). Nova fiskalna i politička struktura, Sjedinjene Europske Države, utvrđena je (fiktivnim) Potsdamskim sporazumom nakon što su Uniju napustili UK, Švedska i Danska. S čvrstom jezgrom okupljenom oko Njemačke u novoj političkoj tvorevini sada su i bivše jugoslavenske države - Bosna, Hrvatska, Kosovo, Makedonija i Srbija. Nakon raspada Belgije na Flandriju i Valoniju SED ima 29 članica, dvije više od bivše Europske unije. Novo središte Europe je Beč jer “postoji ono nešto u naslijeđu Habsburgovaca što multinacionalnu politiku čini u Beču mnogo zabavnijom nego u bilo kojem drugom okruženju”, citira Ferguson izmišljenu austrijsku kancelarku Marshu Radetzky.
Iako zabavan, Ferguson griješi već u prvom koraku: njegov scenarij odigrava se u četvrtom mandatu Davida Camerona, britanskog premijera palog nakon referenduma o Brexitu koji je on sam omogućio.
U svojem je eseju Ferguson Europu prikazao drukčijom od današnje, ali ne nužno i lošijom za življenje. Današnjica je, čini se, manje zabavna. Kada je 2017. Emmanuel Macron na izborima pomeo Marine Le Pen, činilo se da je došao kraj tvrdoj desnici u Francuskoj. Danas je Macron među Francuzima najnepopularniji političar, vodeće francuske stranke u rasulu su, a posljednje ankete Marine Le Pen, koja je 2017. proglašena politički pokojnom, daju solidne izglede na izborima 2022. godine. U tome bi joj mogao pomoći protusistemski pokret “žutih prsluka” koji je i nastao inicijativom desnice, ali je strah od masovnog useljavanja, uz rastuću netrpeljivost prema elitizmu Pariza, pokretu dao snagu da preraste u općenarodni.
“Sada se više ne radi o jazu između ljevice i desnice, nego o dubokom raskolu nacionalističke i globalističke vizije naše budućnosti”, ustvrdila je nedavno (i točno) Le Pen. “U tom sukobu imamo solidnu priliku osvojiti vlast u vremenu kada su i kontrola useljavanja, ekonomski patriotizam, kao i razuman protekcionizam, ideje koje mi promoviramo, globalno sve jači”, citira, pak, Le Pen pariški dopisnik Financial Timesa Victor Mallet u tjednu koji je završio Brexitom.
I zvijezdi subotnjeg Jutarnjeg, Geertu Wildersu, porasle su ambicije kada je nedavno dobio koncesiju za novi nacionalni televizijski kanal u partnerstvu sa svojim suparnikom na desnici Thierryjem Baudetom, također zagovornikom raspada EU. “Nizozemska koju ne čujemo”, kako je ime novoj televiziji, trebala bi zaživjeti do kraja godine ako njezini pokretači uspiju nagovoriti 50.000 građana da se pretplate (što je uvjet za koncesiju).
Lako je svaku takvu inicijativu označiti kao politički marginalnu, ekscentričnu i bez utjecaja. Ali, upravo tim riječima Europa je svojedobno dočekala Nigela Faragea da bi ga prošli petak ispratila kao najvećeg pobjednika Brexita, najneinteligentnije i najopasnije političke inicijative od Drugoga svjetskog rata i dijeljenja Europe na “kapitalistički” Zapad i “komunistički” Istok. Za razliku od Borisa Johnsona koji je premijer, Farage ne mora brinuti o budućnosti Britanaca, njegova je misija ispunjena, on slobodno može u mirovinu.
Oslabjeli duh europskog optimizma budi studija londonskog sveučilišta Queen Mary objavljena 30. siječnja, čiji su autori zaključili da je, unatoč živosti radikalne desnice u Nizozemskoj i Francuskoj, rastućoj snazi AfD-a u Njemačkoj i Lege Nord u Italiji, volja za odlaskom iz EU danas u njihovim matičnim državama slabija nego u vrijeme kada je europska desnica zajednički davala podršku Brexitu. Radikalne stranke ostale su euroskeptične, ali i njihovi programi danas se bave traženjem održivog modusa za preživljavanje integrirane EU, zaključak je studije.
Na drugoj strani je i logika, koja često nije u liniji s politikom. Harvardski profesor Kenneth Rogoff, koji je bio glavni analitičar MMF-a u vrijeme dok ga je vodio Horst Köhler, bivši njemački predsjednik (predsjedao je u vrijeme kancelarske smjene Schröder/Merkel), u nedavnom se razgovoru za njemački tjednik Spiegel založio za jačanje EU kao fiskalne, ali i političke unije, dakle upravo za dvije točke koje najviše smetaju europskim desnim separatistima, ali i današnjoj viziji globalnog poretka iz Trumpove Bijele kuće. Rogoff je to, doduše, govorio u kontekstu čvrstog eura i današnjih malih kamata (ne treba žaliti ni banke, ni štediše), ali poruka je jasna. EU nam treba više nego ikada, čvršće politički, ekonomski povezana, s nizom danas još nerazvijenih zajedničkih politika.