Glumica
Kostadinka Velkovska proslavila je velikim koncertom “Hrvatskoj s ljubavlju: Moj život, moja priča“ u matičnom kazalištu Kerempuh 35 godina uspješnog rada na daskama koje život znače. Temperamentna glumica i šansonijerka zapravo se može pohvaliti glumačkim uspjesima dugim četiri desetljeća, a u 60. godini još je puna elana te je, osim predstava u Kerempuhu, trenutačno angažirana i u sapunici “Sve će biti dobro” gdje igra jednu od glavnih uloga, osebujnu Katarinu Augustinčić. Sapunica joj je, kako kaže, nadomjestila rad ispred kamere kojega u karijeri nije imala onoliko koliko je željela. U svojoj životnoj priči dotaknula se i ključnih trenutaka iz bogatog privatnog života tijekom kojega se četiri puta udavala i u kojemu su joj najveća radost sin Nikola te unučad Fran i Dora Paula.
Kostadinka Velkovska je kao mlada djevojka s nepunih 19 godina iz rodnog Skoplja stigla u Zagreb kako bi se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti i postala glumica. Istodobno je gajila i ljubav prema glazbi te pohađala satove violine i pjevanja, glumački je poziv bio jači.
- Kad sam došla na Akademiju u Zagreb, zapravo sam prvi put u životu vidjela taj grad. Uvijek sam imala sentimentalne porive prema njemu. Došla sam na prijemni i prošla, a još sam u Skoplju bila upisala komparativnu jugoslavistiku, što sam poslije i završila u Zagrebu. Prije sam išla u glazbenu gimnaziju, na violinu, koju nisam nastavila iz zdravstvenih razloga. Prebacila sam se u potpunosti na glumu jer me oduvijek intrigirala, a u srednjoj školi sam u Makedonskom narodnom teatru dobivala manje epizodne uloge, tek toliko da na sceni nešto kažem, prošećem. Sama sam se pripremala za Akademiju, ali sam radila s makedonskim akademskim glumcima, što mi je puno pomoglo. Primljena sam i tako su počele moje životne putešestvije, i nisam požalila - prisjeća se Kostadinka.
Već nakon završene prve godine glume mlada je Kostadinka glumila u gotovo svim zagrebačkim kazalištima koja su tražila mlade glumice, a tadašnji kolege su joj, između ostalih, bili Rade Šerbedžija i Zlatko Vitez. No, nakon završetka studija odlazi u Dubrovnik jer ju je tamošnje kazalište stipendiralo.
- Nakon diplome je cijela jedna grupa glumaca otišla u Dubrovnik i u to je vrijeme dubrovačko kazalište bilo najjače na ovim prostorima. Tamo sam imala, kako volim reći, svoj glumački magisterij. Imala sam i od koga naučiti, a igrala sam krasne uloge. Tako se jedino može naučiti zanat. Mlad glumac mora igrati i dobro i loše. Kad sam 1984. došla u Zagreb, svi smo se raspršili po teatrima. Ja sam otišla u ondašnje kazalište Jazavac, a današnji Kerempuh, koje je bilo u usponu i Fadil Hadžić je to krasno vodio - rekla je iskusna glumica.
Iako je i sama svjesna da je kamera “voli”, Kostadinka je većinu radnog staža provela u kazalištu. Mjesečno je znala odigrati i do 37 predstava, a godišnji joj je prosjek bio oko 270 izvedbi.
- Igrala sam i na filmu, ali ne tako puno. U dva sam filma igrala glavnu ulogu i još nekoliko epizodnih. Ali, kamera me voli, i to se vidi u seriji ‘Sve će biti dobro’. Onaj tko je u kazalištu dobar, mora biti dobar i na filmu, a obrnuto je puno teže. Kazalište je teška forma koja zahtijeva puno snage i koncentracije. To je izravni dodir i strujanje energije među glumcima na sceni i s publikom - objasnila je poznata glumica.
Najdraže uloge u karijeri su joj tragikomične, a upravo za takve je i najviše nagrađivana.
- Draga mi je moja Jadranka u ‘Metastazama’, dobila sam nagradu Zlatan smijeh za Katu u ‘Moga tela gospodar’ te za Mariju Berković u ‘Pod Krležinom glavom’. To je jedna prestrašena žena, zamjenica direktora škole, veliko zlo, negativka. Kad su srednjoškolci gledali predstavu, vikali su: ‘Geđo, ubij je!’ Toliko su me mrzili, a ja čekam preokret kad ona dobije nervi napadaj i ispriča zašto je sve to radila i koliko joj je dosta politike i službe sustavu. Na kraju ispadne da nije zla i kad sam dolazila na poklon, obožavali su me. Gluma se mora odživjeti, a ne uloga odglumiti - istaknula je Kostadinka.
Budući da, kako kaže, cijelo vrijeme vodi dvostruki život između glume i glazbe, ravnotežu je našla u šansonama.
- Učila sam pjevanje kod primadone Ančice Mitrović koja je, nažalost, umrla, no nisam željela biti operna pjevačica. Htjela sam biti glumica, a šansona je po formi najbliža glumi, ona je promatrač života, njome komentirate, razmišljate. Mora imati dobar tekst i interpretaciju, inače ništa od toga. Nije slučajnost da su u Parizu najveći šansonijeri ujedno bili i glumci. To glumstveno mora biti u pjevaču koji pjeva šansonu. Ujedinila sam te dvije ljubavi i zato sam i proslavila svoj jubilej takvim koncertom. Kako je velik dio mog života i moj sin Nikola, ton-majstor na Hrvatskom radiju koji i sam ima svoj bend, otpjevao je sa mnom ‘Makedoniju’ od grupe Time - rekla je Kostadinka.
Upravo završava snimanje sapunice “Sve će biti dobro”, što će olakšati njezin pretrpani raspored koji nerijetko počinje već u 4 sata ujutro, no rad na sapunici joj se svidio.
- Ne mislim da su sapunice nešto loše, to je naš glumački posao. Za njih treba biti brz, inteligentan glumac, koji brzo pamti, snalazi se u prostoru i brzo rješava situacije. I tu kazalište pomaže, ali stvar je u temperamentu. Ponekad treba u jednu večer zapamtiti i po 30 stranica teksta, ali meni se to sviđa. Ne može se čekati nadahnuće, nego ga treba isprovocirati i dovesti se u to stanje. Igrala sam i male, i srednje i velike uloge, i dobre i loše, pa i one koje nisu bile za mene. Nitko nije igrao samo glavne uloge, a treba od male uloge napraviti bum - istaknula je.
Ipak, emocije je u karijeri najčešće izražavala pjesmom, a nerijetko bi na sceni i zaplakala. Za to su, tvrdi, zaslužni makedonski korijeni.
- Ne kaže se bez veze za Makedonce da prvo počnu plesati, pa hodati i prvo propjevaju, pa onda progovore. I kad su tužni, znaju zapjevati, pa i kroz suze. Često mi se dogodi da tijekom izvedbe plačem i pjevam, ali znam ipak kontrolirati glas. Kad učim neku tužnu pjesmu, znam neprestano plakati. Ima jedna anegdota o tome kad je moj sin Nikola imao pet godina, a ja sam učila pjesmu ‘Što te nema’ koja je bila strašno tužna. Pjevam i plačem, a dijete me samo gleda. Usisavam, peglam i plačem. Kada je bio koncert s mojim pokojnim mužem Damirom Pokrajcem koji me pratio na gitari, Nikola je s mojom mamom sjedio u gledalištu. Ja najavim tu pjesmu i kažem da ću je prvi put pjevati, a Nikola se okrene prema publici i kaže: ‘Ajoj, sada ćete vidjeti, samo će plakati’ - kroz smijeh je ispričala poznata umjetnica.
Bogat glumački život Kostadinke Velkovske pratio je i buran obiteljski.
- Život me nije mazio. I za glumački status, kao slobodan strijelac, morala sam se izboriti. Nisam imala muškarca koji će stati iza mene. Morala sam se dokazati na ovim prostorima kad sam stigla iz Makedonije. Privatno sam imala velike tragedije i gubitke. Moja sestra, koja je također živjela u Zagrebu, umrla je u 21. godini nesretnim slučajem. Moj otac, koji je bio prekrasan čovjek, uvijek je govorio da je najteža stvar u životu gubitak djeteta. Izvršio je samoubojstvo. Na rukama mi je umro i suprug Damir Pokrajac s kojim imam sina Nikolu. Izgubila sam ga puno prerano. Mama i ja smo ostale same. Dijelila je sa mnom i tugu i uspjeh, no i ona je umrla prije godinu dana. Bila mi je najveća potpora u životu. Govorila bi: ‘Koce, ti to znaš, hoćeš i možeš’. Kad se razboljela, rekla mi je kroz suze da se smrti ne boji, ali joj je žao mene ostaviti samu. Još se nisam oporavila od njezine smrti.
Marija Lokas
Kostadinka Velkovska je kao mlada djevojka s nepunih 19 godina iz rodnog Skoplja stigla u Zagreb kako bi se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti i postala glumica. Istodobno je gajila i ljubav prema glazbi te pohađala satove violine i pjevanja, glumački je poziv bio jači.
- Kad sam došla na Akademiju u Zagreb, zapravo sam prvi put u životu vidjela taj grad. Uvijek sam imala sentimentalne porive prema njemu. Došla sam na prijemni i prošla, a još sam u Skoplju bila upisala komparativnu jugoslavistiku, što sam poslije i završila u Zagrebu. Prije sam išla u glazbenu gimnaziju, na violinu, koju nisam nastavila iz zdravstvenih razloga. Prebacila sam se u potpunosti na glumu jer me oduvijek intrigirala, a u srednjoj školi sam u Makedonskom narodnom teatru dobivala manje epizodne uloge, tek toliko da na sceni nešto kažem, prošećem. Sama sam se pripremala za Akademiju, ali sam radila s makedonskim akademskim glumcima, što mi je puno pomoglo. Primljena sam i tako su počele moje životne putešestvije, i nisam požalila - prisjeća se Kostadinka.
Već nakon završene prve godine glume mlada je Kostadinka glumila u gotovo svim zagrebačkim kazalištima koja su tražila mlade glumice, a tadašnji kolege su joj, između ostalih, bili Rade Šerbedžija i Zlatko Vitez. No, nakon završetka studija odlazi u Dubrovnik jer ju je tamošnje kazalište stipendiralo.
- Nakon diplome je cijela jedna grupa glumaca otišla u Dubrovnik i u to je vrijeme dubrovačko kazalište bilo najjače na ovim prostorima. Tamo sam imala, kako volim reći, svoj glumački magisterij. Imala sam i od koga naučiti, a igrala sam krasne uloge. Tako se jedino može naučiti zanat. Mlad glumac mora igrati i dobro i loše. Kad sam 1984. došla u Zagreb, svi smo se raspršili po teatrima. Ja sam otišla u ondašnje kazalište Jazavac, a današnji Kerempuh, koje je bilo u usponu i Fadil Hadžić je to krasno vodio - rekla je iskusna glumica.
Iako je i sama svjesna da je kamera “voli”, Kostadinka je većinu radnog staža provela u kazalištu. Mjesečno je znala odigrati i do 37 predstava, a godišnji joj je prosjek bio oko 270 izvedbi.
- Igrala sam i na filmu, ali ne tako puno. U dva sam filma igrala glavnu ulogu i još nekoliko epizodnih. Ali, kamera me voli, i to se vidi u seriji ‘Sve će biti dobro’. Onaj tko je u kazalištu dobar, mora biti dobar i na filmu, a obrnuto je puno teže. Kazalište je teška forma koja zahtijeva puno snage i koncentracije. To je izravni dodir i strujanje energije među glumcima na sceni i s publikom - objasnila je poznata glumica.
Najdraže uloge u karijeri su joj tragikomične, a upravo za takve je i najviše nagrađivana.
- Draga mi je moja Jadranka u ‘Metastazama’, dobila sam nagradu Zlatan smijeh za Katu u ‘Moga tela gospodar’ te za Mariju Berković u ‘Pod Krležinom glavom’. To je jedna prestrašena žena, zamjenica direktora škole, veliko zlo, negativka. Kad su srednjoškolci gledali predstavu, vikali su: ‘Geđo, ubij je!’ Toliko su me mrzili, a ja čekam preokret kad ona dobije nervi napadaj i ispriča zašto je sve to radila i koliko joj je dosta politike i službe sustavu. Na kraju ispadne da nije zla i kad sam dolazila na poklon, obožavali su me. Gluma se mora odživjeti, a ne uloga odglumiti - istaknula je Kostadinka.
Budući da, kako kaže, cijelo vrijeme vodi dvostruki život između glume i glazbe, ravnotežu je našla u šansonama.
- Učila sam pjevanje kod primadone Ančice Mitrović koja je, nažalost, umrla, no nisam željela biti operna pjevačica. Htjela sam biti glumica, a šansona je po formi najbliža glumi, ona je promatrač života, njome komentirate, razmišljate. Mora imati dobar tekst i interpretaciju, inače ništa od toga. Nije slučajnost da su u Parizu najveći šansonijeri ujedno bili i glumci. To glumstveno mora biti u pjevaču koji pjeva šansonu. Ujedinila sam te dvije ljubavi i zato sam i proslavila svoj jubilej takvim koncertom. Kako je velik dio mog života i moj sin Nikola, ton-majstor na Hrvatskom radiju koji i sam ima svoj bend, otpjevao je sa mnom ‘Makedoniju’ od grupe Time - rekla je Kostadinka.
Upravo završava snimanje sapunice “Sve će biti dobro”, što će olakšati njezin pretrpani raspored koji nerijetko počinje već u 4 sata ujutro, no rad na sapunici joj se svidio.
- Ne mislim da su sapunice nešto loše, to je naš glumački posao. Za njih treba biti brz, inteligentan glumac, koji brzo pamti, snalazi se u prostoru i brzo rješava situacije. I tu kazalište pomaže, ali stvar je u temperamentu. Ponekad treba u jednu večer zapamtiti i po 30 stranica teksta, ali meni se to sviđa. Ne može se čekati nadahnuće, nego ga treba isprovocirati i dovesti se u to stanje. Igrala sam i male, i srednje i velike uloge, i dobre i loše, pa i one koje nisu bile za mene. Nitko nije igrao samo glavne uloge, a treba od male uloge napraviti bum - istaknula je.
Ipak, emocije je u karijeri najčešće izražavala pjesmom, a nerijetko bi na sceni i zaplakala. Za to su, tvrdi, zaslužni makedonski korijeni.
- Ne kaže se bez veze za Makedonce da prvo počnu plesati, pa hodati i prvo propjevaju, pa onda progovore. I kad su tužni, znaju zapjevati, pa i kroz suze. Često mi se dogodi da tijekom izvedbe plačem i pjevam, ali znam ipak kontrolirati glas. Kad učim neku tužnu pjesmu, znam neprestano plakati. Ima jedna anegdota o tome kad je moj sin Nikola imao pet godina, a ja sam učila pjesmu ‘Što te nema’ koja je bila strašno tužna. Pjevam i plačem, a dijete me samo gleda. Usisavam, peglam i plačem. Kada je bio koncert s mojim pokojnim mužem Damirom Pokrajcem koji me pratio na gitari, Nikola je s mojom mamom sjedio u gledalištu. Ja najavim tu pjesmu i kažem da ću je prvi put pjevati, a Nikola se okrene prema publici i kaže: ‘Ajoj, sada ćete vidjeti, samo će plakati’ - kroz smijeh je ispričala poznata umjetnica.
Bogat glumački život Kostadinke Velkovske pratio je i buran obiteljski.
- Život me nije mazio. I za glumački status, kao slobodan strijelac, morala sam se izboriti. Nisam imala muškarca koji će stati iza mene. Morala sam se dokazati na ovim prostorima kad sam stigla iz Makedonije. Privatno sam imala velike tragedije i gubitke. Moja sestra, koja je također živjela u Zagrebu, umrla je u 21. godini nesretnim slučajem. Moj otac, koji je bio prekrasan čovjek, uvijek je govorio da je najteža stvar u životu gubitak djeteta. Izvršio je samoubojstvo. Na rukama mi je umro i suprug Damir Pokrajac s kojim imam sina Nikolu. Izgubila sam ga puno prerano. Mama i ja smo ostale same. Dijelila je sa mnom i tugu i uspjeh, no i ona je umrla prije godinu dana. Bila mi je najveća potpora u životu. Govorila bi: ‘Koce, ti to znaš, hoćeš i možeš’. Kad se razboljela, rekla mi je kroz suze da se smrti ne boji, ali joj je žao mene ostaviti samu. Još se nisam oporavila od njezine smrti.
|
Niz teških tragedija
|
Marija Lokas
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....