Dok razgledavate police u nekoj parfumeriji u potrazi za kremom za ruke ili lice, posve sigurno ne razmišljate o politici. A trebali biste, jer kozmetika i politika su u djelatnosti koje su po nečemu vrlo slične. Uz to, kad ih jednom povežete - kupovina običnih proizvoda može se pretvoriti u zanimljiv doživljaj. Ali žene obično nemaju vremena zagledati se u tekst na proizvodu koji kupuju, pošto imaju pametnijeg posla.
Ti tekstovi na kutijicama, otisnuti minijaturnim slovim - znaju biti vrlo zavodljivi i gotovo poetični. Uzmimo samo jedan slučajni primjer: na kutijici jedne kreme za lice poznatog proizvođača piše kako “dan za danom bore izgledaju sve manje... vaša koža se čini spremnijom suočiti se s učincima vanjske agresije... koža djeluje sjajnije i osjeća se kao da zrači mladošću”.
Pitanje je - laže li ovaj tekst? Ne, nipošto, jer je sastavljen vrlo pažljivo. Primijetit ćete da reklamni tekst ne tvrdi da će nakon upotrebe vaše bore stvarno nestati, da će se koža stvarno pomladiti, već da će se osjećati kao da je pomlađena. U stvari, apelira na osjećaje kupca koji, čitali oni tekst ili ne, ta obećanja kupuju. To je sama srž reklamne industrije, ustvari ukupnog marketinga, koja se osniva na nekoj stvarnoj potrebi da se osoba osjeća bolje, sigurnije, ljepše, mlađe - pa na to naslanja kampanju.
Zamislite samo, pred stotinjak godina većina proizvoda koji se danas reklamiraju uopće nije postojala. Masovno bojenje sijede kose, depilacija pazuha i nogu nije starija od šest-sedam desetljeća. Zapravo bi se moglo reći da ih je upravo reklamna industrija izmislila, oslanjajući se na nesigurnost žena da nisu “dovoljno” lijepe. Spomenimo promociju ideala bjelačke ljepote i u vezi s tim, kontroverzu oko krema koje posvjetljuju kožu - no to je tema za jedan drugi tekst.
Industrija ljepote i njezina nerealna i često apsurdna obećanja imaju oštru konkurenciju u politici, odnosno političarima! Sastavljaju li im govore iste marketinške kompanije? Moguće je, ali osnovni sastojak njihovih govora i reklame za kozmetiku je isti - obećanja, ma kako lažna ona bila. A bogme su i reakcije iste - povjerenje u takva obećanja.
U BiH postoji zanimljiv portal Istinomjer koji, vjerovali ili ne, mjeri ispunjenje obećanja njihovih političara. Pa tako nedavno čitamo kako je “od 2014.-2018., devet partija koje čine vladajuće koalicije na državnom i entitetskim nivoima u potpunosti ispunilo tek 32 od ukupno 966 obećanja datih uoči općih izbora 2014. godine. Gotovo identičan rezultat ostvaren je i u prethodnom mandatu, kada je ukupan postotak ispunjenih obećanja bio 3,1 posto, dok u aktualnom mandatu iznosi 3,3 posto”.
U Hrvatskoj na žalost nema Istinomjera koji bi barem pokušao osvijestiti birače. Stoga je dobro prisjetiti se što li je sve u svojim kampanjama uvijek nanovo obećavao šampion ovakvih kampanja, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić: od tunela ispod Medvednice, sljemenske žičare i sveučilišne bolnice, do podzemne željeznice - a našlo bi se još toga. Pred gotovo dvadeset godina obećao je da će sanirati odlagalište na Jakuševcu: “Ako to ne učinim, spalit ću se ovdje na ovom smeću”, kazao je tada i nije se spalio.
Ivo Sanader obećao je tako na izborima 2003. da će pojeftiniti benzin, a 2007. objavio je rat - korupciji! Sadašnji premijer Andrej Plenković je najavio jednako tako realnu kupnju INA-e. Slično kao što je jedan američki predsjednički kandidat obećao glasačima da će svi dobiti po jednog ponija. Ili kao što je bivši američki senator i demokratski predsjednički kandidat John Edwards obećao da će zajedno s kolegom Johnom Kerryjem naći lijek za Parkinsonovu bolest, dijabetes i Alzheimerovu bolest. Oni su u žestokoj konkurenciji s indijskim premijerom Narendrom Modijem koji je obećao da će osloboditi Indiju od korupcije.
Maštovita obećanja Donalda Trumpa teško je i nabrojiti. U tom se društvu fantasta našla i naša predsjednica koja se svačega naobećavala, između ostaloga i da će Hrvatska postati jedna od najrazvijenijih i najbogatijih država Europe i svijeta. Kolinda Grabar-Kitarović je to izrekla, a hoće li dočekati još jedan mandat - to ćemo tek vidjeti. Možda da obuzda maštu i ne radi izlete u znanstvenu fantastiku.
Da se vratimo u parfumeriju. Lako je povezati obećanja industrije ljepote i političarska obećanja o boljoj budućnosti. I jedni i drugi barataju strahovima. I jedni i drugi trguju nadom, a potrošači odnosno glasači u svome se izboru prečesto rukovode osjećajima i vjerom umjesto razumom. Razlika je u tome što će, kad joj se koža ospe od loše kreme, žena kremu ipak promijeniti. Ali nipošto nije isključeno da će glasati za političara koji joj uvijek iznova obećava bolji život, iako za to nema niti jedan uvjerljiv argument.
Doista, politika je ponekad bliža kozmetici nego što smo to spremni prihvatiti.