Odlaskom Tomislava Karamarka s čela HDZ-a završava jedno izuzetno kritično razdoblje u povijesti Hrvatske. Završava se vrijeme ideološke histerije i verbalnog građanskog rata. Nije ovdje riječ samo o slomu jednog zapanjujuće netalentiranog i pacerskog političara. Riječ je o slomu politike koja funkcionira na boljševičkoj matrici stalnog traganja za unutarnjim neprijateljem. Ako to u HDZ-u nisu sposobni vidjeti, onda će i nakon Karamarka imati njegovu propalu vrstu politike.
Zato se problem ne može riješiti samo personalnim preslagivanjem vrha HDZ-a. Ne može se riješiti izborom novog stranačkog šefa, a da sve ostalo ostane isto. Karamarko je morao otići ne samo zato što nije uspio u preslagivanju, kako sada iz vrha HDZ-a, reducirajući razloge njegova sunovrata, običavaju govoriti. Neuspjeh u preslagivanju samo je konzekvenca njegove promašene i propale politike. Koja je s jedne strane igrala na kartu domoljublja i istodobno poslovala s mađarskim, u slučaju Ina - MOL protuhrvatskim interesima. S druge strane, svojom redukcionističkom politikom, redukcionističkom u pogledu tema (ideološki sukob naslijeđen iz vremena Drugoga svjetskog rata njegova je najvažnija, gotovo i jedina politička agenda) i saveznika (otklizavanjem na pozicije radikalne, implicitno proustaške desnice faktički se odrekao centra), Karamarko je promijenio karakter HDZ-a. Amputirao je lijevo krilo, prigrlio krajnju desnicu, karikaturalne ljubitelje crnih košulja i katoličke fundamentaliste, te tako stranci maksimalno suzio biračku bazu i manevarski prostor.
Sve što je najavio u svom predizbornom „antikomunističkom manifestu“, platformi građanskog rata, šef je HDZ-a pokušao ostvariti čim se domogao vlasti. Uz snažnu pomoć svoga najboljeg političkog neprijatelja Zorana Milanovića naciju su podijelili u dva međusobno neprijateljska tabora. Na bleiburšku i jasenovačku Hrvatsku, kako to kaže mudri Peter Kuzmič. HDZ se ponovno, kao i prvi put kad je bio u oporbi, poslužio halabukom desničarskih masovki, kako bi rušio lijevu Vladu. Zloupotrijebio je Vukovar i podijelio Kolonu sjećanja, suportirao razbijanje dvojezičnih ploča, s jasnom namjerom stvaranja antimanjinskih raspoloženja, podržao je veteranske prosvjede, šator i plinske boce u Savskoj, kao i juriš na Markov trg i Vladu, što je moglo završiti u krvi.
Za razliku od Ive Sanadera, koji je na vlast dojahao na krijesti desničarskog derneka sa splitske Rive, ali je kao premijer odmah okrenuo ploču i pretvorio se u promotora modernije, proeuropske politike, Karamarko je sve do kraja ostao dosljedan svom programu desničarske rekonkviste i svom prema mnogim dijelovima nacije antagonizirajućem, pa i isključujućem diskursu. Za njega je kompletna lijeva, pa i građanska Hrvatska sumnjiva, vrijedna prezira i možda preodgoja. Najavljivao je lustraciju, registre izdajnika, čistke, obračun s neistomišljenicima, “temeljitu promjenu opće društvene klime i cjelokupnog vrijednosnog sustava”, porobljavanje medija, progon slobodne misli…
Međutim, ta je politika bila osuđena na poraz. Prvo zato što Karamarko za nju nije dobio mandat. Na izborima HDZ je uspio osvojiti oko trećinu glasova, ali ni svi HDZ-ovi birači ne odobravaju politiku kulturkampfa i podesničenja nacije. Bez većinske podrške takva se talibanizacija Hrvatske može provesti samo nasilnim sredstvima. Komesarskom logikom: zabranit ćemo ovo, pomesti ono… Idiotski je misliti da se u zemlji u kojoj ustaše nisu mogle pobijediti ni prije sedamdesetak godina i u kojoj je antifašistički pokret bio prvi, možda i najjači u Europi, može vladati koketiranjem s ustašolikim narativom. Jednako je stupidno barem pola nacije smatrati po raznim osnovama neprijateljskim elementom i svejedno sanjati stabilnu vlast. Karamarko se ponašao kao da je na izborima osvojio dozvolu za lobotomiju nacije, a ne, i to jedva, za upravljanje državom.
Drugo, takva se politika morala nasukati jer je svoj fokus imala u prošlosti. Ne u sadašnjosti i aktualnim problemima. Ne na nezaposlenima, blokiranima, onima koji u Hrvatskoj više ne mogu živjeti, posrnulom gospodarstvu, raspadajućim javnim financijama, neprijateljski visokim porezima… Ideološki sukobi, prepisani iz davno zatvorene povijesti, zakrili su Hrvatskoj cijelo nebo. Možda zato da se ne vidi nesposobnost vlasti, možda zato što svijet politike ne živi u stvarnosti, nego u nekom svom svemiru političkih fantazmi. Pedesetak tisuća ljudi koji su nedavno izašli u prosvjede s parolom “Hrvatska može bolje” označili su preokret: u žižu interesa stavljaju budućnost i nove generacije, namjesto Karamarkove u prošlost i njene passe prijepore zagledane politike.
Treće, politika vođena s čela HDZ-a doživjela je poraz na međunarodnoj sceni. Hrvatska je ponovno došla na jako loš glas, slično kako je to bivalo devedesetih, kada se zbog nekih aspekata Tuđmanove politike zemlja našla u izolaciji i pod prijetnjom uvođenja sankcija. Ekonomska neuspješnost hrvatske države godinama je već predmet inozemne zabrinutosti i kritika. Od formiranja HDZ-ove sada propale Vlade primarni problem postaje politička situacija. Povijesni revizionizam Karamarkovih odabranika među ministrima, nereagiranje vlasti na fašistoidne provokacije, povratak mržnjom natopljenog nacionalizma, neliberalna demokracija, slična onoj u Mađarskoj ili Poljskoj…
Predsjednica države shvatila je kakvom se riziku s takvom politikom Hrvatska izlaže i napravila radikalan zaokret. Pozvala je na zaustavljanje ideoloških ratova; jasno je kvalificirala i osudila NDH i njenu zločinačku prirodu; podržala je zatim kurikularnu reformu; najnovije, nakon što je cijelu prvu godinu mandata bježala od regije, pa je čak zabranila upotrebu tog termina, ovih je dana na dunavskom mostu krenula u susret srpskom premijeru Vučiću, koji je s one strane došao s buketom cvijeća za hrvatsku predsjednicu, oboje najavljujući da će svoje politike graditi na rješavanju problema i relaksiranju odnosa između dvije države i nacije, a ne na soljenju hrvatsko-srpskih tenzija. Kolindino novo političko ruho posredno je priznanje potpunog debakla Karamarkove politike. Zato je morao otići. HDZ će se u tom pogledu isto morati mijenjati. Politika histeriziranja Hrvatske raspirivanjem netrpeljivosti i etničkih i političkih omraza te obračunima uglavnom davno mrtvih ideologija silazi sa scene.
U HDZ-u sada polemiziraju gdje bi se politički morali sidriti. Svi govore da je HDZ-u mjesto na desnom centru. Ali, jasno je da pritom svi ne misle isto. Ono što desnim centrom naziva dosadašnji šef Karamarko ne poklapa se, naravno, s onim što zagovara njegov mogući nasljednik Andrej Plenković. Dobije li Plenković mandat, HDZ će profilirati kao pristojnu konzervativnu stranku po uzoru na europske pučane. Desnu, ali ne desničarsku. Demokratsku, a ne boljševiziranu. Pristojnu, a ne brahijalnu. Objavljujući svoju kandidaturu, jasno je istaknuo da HDZ mora postati uključiva, okupljajuća snaga. Samo tako može zahvatiti glasove centra i vratiti se na put izborne pobjede. Davor Stier već je ispisao platformu te nove, društveno integrirajuće političke paradigme.
Dođe li netko drugi na čelo HDZ-a, transformacija neće biti tako ozbiljna, ali svejedno, nema šanse da se ponovi Karamarkova politika. Mogući kandidati uglavnom su umjereni ljudi, koji oko sebe ne siju prijetnje ni strah. Možda nemaju kapaciteta reformirati HDZ, ali ga neće ni upropastiti, poput prethodnika. Karamarkova bi se politika mogla nastaviti samo ako HDZ za svog novog šefa izabere fanatiziranog Zlatka Hasanbegovića, kojemu je, eto, i u situaciji obezglavljenosti stranke prva misao uklanjanje Titova imena i spomena. Sudeći po rekordnom broju glasova koje je titomrzac dobio na HDZ-ovu saboru, to možda i nije sasvim nemoguće. Ali u tom slučaju, HDZ bi definitivno odmarširao u propast. Smicanjem svog dosadašnjeg šefa HDZ se mora odreći i njegove politike, izričito ili prešutno. Ili će se promijeniti ili će ga zamijeniti. Ako u HDZ-u to ne shvate, Most već kao zapeta puška čeka da preuzme prostor desnog centra, noseći pritom dodatni bonus, kao glasnik povratka morala u politiku.