Iza nas je prilično neobičan vikend. Zli klaunovi, neobični zvukovi, čudovišta u mraku, sve redom slučajevi opsjedanja kao stvoreni za Eda i Lorraine Warren. Znate Eda i Lorraine? Onaj bračni par šarlatana što su tvrdili da imaju parapsihološke moći pa su sedamdesetih putovali po Amerikama i spašavali vlasnike opsjednutih kuća i od toga fino živjeli. Šteta što u nedjelju nisu bili s nama. Čitav dan pratili su nas neki šumovi, kao da je oko nas neki nevidljivi goblin ili gremlin pa stalno nešto grebucka, podmeće nam kajle, žvače i mljacka. Počinjem istragu, a prvi na listi sumnjivaca mi je pas. Ali taj je u nekoj blagdanskoj depresiji i potpuno nezainteresiran cijeli vikend izvaljen na leđima hrče u kutu sobe. - Dobro, jel’ i ti čuješ ove zvukove ili ja opet nešto umišljam? - pitam ženu dok se u nedjelju popodne svi zajedno vozimo u automobilu.
- Kao da je netko s nama - kaže ona sumnjičavo i stišava zvuk na radiju. Okrećemo se prema kćeri (3,5), ali i ona nas iz svoje sjedalice promatra u čudu. Ni njoj nije jasno što se događa. Prođe tako pet sati, već je večer, malu smo okupali i presvukli i stavljamo je u kinderbet. Opet počinju zvukovi. A onda mi konačno dođe do mozga. Za ručak smo jeli ribu. Inače to znači da ćemo je barem sat i pol nagovarati da proguta makar jedan zalogaj. Ovaj put je mudrica sve poslušno stavila u usta i šutjela. Trebao sam odmah shvatiti. - Pa dobro, jel’ moguće? Daj malo otvori usta - naređujem joj. Imam što za vidjeti, ona ispljune tisuću puta sažvakani, kompletni file oslića.
Ma kakvi Navy Sealsi, ovo su za mene izdržljivost, upornost i preciznost. Da satima možeš žvakati ručak pa iz njega savršeno precizno izdvojiš povrće i krumpir i onda to progutaš, a ribu ispljuneš. Otada je jela i voće i čokoladu i kekse i večeru. Ali ribu neće pa neće. Ljut sam, ali malo i impresioniran, toliko je dobra u obradi da bi Bandiću mogla napisati priručnik o razdvajanju otpada.
Istodobno kod kolegice s posla događa se puno ozbiljniji horor. Oba sina joj idu u isti vrtić i nešto su očito u njemu pokupili. Javlja mi da ih je za vikend sve zajedno pokosila crijevna viroza, stalno je red pred WC-om. U noći se taktički povukla u dnevni boravak, a onda negdje iza ponoći budi je glasno gunđanje koje kao da dolazi iz druge dimenzije. Otvara oči, a ispred nje u mraku stoji neka sjena.
Skoro sam na mjestu umrla, mislila sam da je neko čudovište - prepričava mi. Nije zvijer, ali nije ni puno bolje. U hodniku stoji njezin muž, kao od majke rođen, sav prekriven dječjom rigotinom. Mali ga je upravo ispovraćao pa se on brže bolje skinuo, ali mali je povraćao još jednom, i sve opet po njemu, uključujući i hrenovke po glavi. Sad izgleda kao onaj bodljikavi tip iz Hellraisera. - Što gledaš, pomagaj - govori joj, a ona ne zna bi li vrištala od straha ili smijeha.
U međuvremenu ja se doma ljutim na svoju. Objašnjavam joj da je hrana izmišljena da bi se gutala, a ne pohranjivala po ustima. Uzalud ja popujem jer ona mi se smije pa ispod jastuka vadi crvenu lopticu od spužve. - Daj, tata, stavi ovo na nos. - Molim? Otkud ti sad to? - Pa bili smo u vrtiću i došao nam je striček klaun u posjet. - Dobro, pa? - Pa pričala sam mu kako si nedavno bio na putu u Finskoj i da si tamo upoznao Djeda Božićnjaka. Onog pravog. - To je istina. I što ti je on na to rekao? - Dao mi je ovaj crveni nos na poklon i rekao mi da ti ga stavim na lice. - Zašto? - Jer da si veći klaun čak i od njega. Ako mene pitate, klauna je izmislila, ali to je već slučaj za Eda i Lorraine.