Jedna riječ, četiri slova, beskonačna drama.
Dame i gospodo, predstavljam vam Njezino Veličanstvo DUDU.
Najbolju prijateljicu, vječnu utjehu, omiljenu igračku, tajnu opsesiju. Malo je toliko svetih predmeta u dječjim životima kao što su to njihove dude varalice.
Klinci ih jednostavno obožavaju, kao što Eden obožava Cruza, Indiana Jones svoj šešir, Mirko Slavka, Trump Putina, a kapetan Picard svoju šalicu čaja.
Odvikavanje od dude bitka je epskih razmjera, prepisana ravno iz “Gospodara Prstenova”. Dijete se pretvara u Smeagolla. “One duda to rule them all” njihov je mračni predmet želja koji će braniti do samog kraja, kao vilenjaci zidine Helms Deepa dok na njih jurišaju horde prljavih Orki. U ovom slučaju vi ste negativci, vi roditelji, djedovi i bake, i taj zli Sauron - vaš pedijatar.
Činjenice su, međutim, na našoj strani.
Ili možda nisu, ovisno o tome na koje istraživanje naletite na Googleu. Jedno kaže da 76 posto djece koje dudu zadrže i nakon prve godine života kasnije moraju nositi aparatić za zube, drugo kaže da one ne mogu prouzročiti anatomske promjene nepca i čeljusti. Jedno kaže da djeca s dudom teže izgovaraju š, č, ž i đ te da su sklonija upalama uha i bakterijskim infekcijama, a drugo da se duda ne smije oduzimati jer uzrokuje veliku psihičku traumu. Neki roditelji tvrde da dudu uopće ne treba davati djeci, drugi da su dozvoljene do šestog mjeseca života, treći da ih se može tolerirati do šeste godine života.
Mi smo se našli negdje na sredini.
Danas je peti dan kako je naša kći (3 i pol) jednom zauvijek raskrstila sa svojom dudom, koju smo joj posljednjih godinu dana davali tek povremeno i isključivo navečer kad legne u kinderbet pa joj je brže-bolje oduzimali čim bi zaspala.
Mislili smo da će stoga biti lako, ali Sila je bila jaka.
Te prve večeri život nam se pretvorio u Mišo Kovač Megamix. Redale su se žalopojke dudi, od “Ako me ostaviš”, “Malo mi je jedan život s tobom”, do “Samo nas nebo rastavit može”.
Ali već danas gotovo da je se ni ne sjeti. Život nam je svima mrvicu lakši.
Odiseja je počela još prošlog ljeta kad se prvi put sastalo peteročlano Povjerenstvo za odgoj (žena i ja, dvije bake i jedan djed) koje je donijelo presudu da se zbog zločina prema higijeni i kaznenih djela iz domene ružnih navika ukida upotreba dude.
Dogovor je bio sljedeći: otići ćemo na more i na plaži je ritualno baciti u more morskom psu. Mala je lukavo odigrala, pristala je odmah na bezuvjetnu kaznu i unaprijed dobila set Peppa Pig figurica na poklon.
Spustili smo se na plažu, ja sam već u čast prerano izgubljene bio spreman recitirati Domjanićevu “Falu”, a ona je već zamahnula rukom da će je baciti i... nije. Neće pa neće. Odustala je u zadnji čas, zaplakala i duda na kraju nije bila lustrirana. Nismo imali srca.
Tog smo se dana odlučili za drugu taktiku. Nema više bilo kuda, duda svuda, s dudom nisi sam, kad si gladan dude, nisi svoj i duda connecting people.
- Odsad je možeš dobiti samo kad se uspavljuješ - dogovorili smo. I tako je i bilo.
Sve do prošlog tjedna kad je već bila, ma koliko je god sterilizirali i mijenjali, grozno sažvakana i smrdljiva do te mjere da je i pas bježao od nje.
Sjeli smo gledati crtani film prije spavanja, malena je po ustaljenoj navici zatražila dudu i mi smo joj je i dali. Ali prije toga namočili smo je u ocat (dramatična glazba).
- Nešto nije u redu s dudom - govorimo joj prije toga, glumatamo, čini nam se da se duda pokvarila.
Ona ne mari, pohlepno je stavlja u usta.
- Ma nije - kaže nam - baš je fina i krene je žvakati, a onda je ispljune.
- Fuuuj, duda je gusta (njen izraz za kiselo) - kaže s izrazom gađenja.
Sutra ćete kupiti novu? Um, možda, izvlačimo se.
Dva dana kasnije žena me zove na mobitel.
- Kći ti je ljuta jer joj još nisi kupio novu dudu. Obukla je svoj kostim superheroja za maškare, naoružala se pištoljem za ispaljivanje balona od sapunice i čeka te u zasjedi. Kaže da ti slijedi obavijesni razgovor - šapuće u slušalicu kroz smijeh.
Dolazim doma, mala trči prema meni, izgleda kao Wonder Woman, spremna na osvetu.
Spreman sam, čučnem i vadim lizalicu iz džepa.
Stane kao ukopana.
- Hoćeš?
- Hoću - smije se.
Tako to bude, kao u onom filmu o Batmanu kad kažu: Ili umreš kao superheroj ili živiš dovoljno dugo da postaneš negativac.
Trik je uspio, superheroj je podmićen.
O dudi više nikad nismo razgovarali.