Neko novo pobratimstvo lica u svemiru spaja Marinu Le Pen i kralja Abdallaha: zatvaranje granica, građenje zidova, ograđivanje vlastita lovišta, u tradiciji sisavačke zvjeradi i srednjovjekovnih razbojnika nazvanih plemićima.
Le Pen bi smjesta dokinula Schengensku konvenciju o slobodnom kretanju osoba, a Saudijska Arabija gradi zidinu (900 kilometara dugu, pet slojeva prepreka, 40 stražarskih tornjeva, infracrvene i televizijske kamere, radare, 30.000 vojnika) od Jordanije do Kuvajta, da zapriječi ulaz iz Sirije i Iraka onuda kuda su beduini vjekovima jahali deve, mirno ili kako drukčije, kako bjesomučna gospoda iz Da’iša (Islamske države Iraka i Šamsa - tj. Velike Sirije) ne bi provalila i otela Mekku i Medinu, baš kako je i saudijska vojska, prije manje od 100 godina, nagrnula preko istočne pustinje i otjerala hašemitske šerife Mekke, koji su je čuvali i kontrolirali od stoljeća sedmog.
Gospođi Le Pen bi se ideološka kula srušila da prizna da ugroza nisu oni koji dolaze preko francuske granice, nego oni koje su usisali i isisali kao kolonijalna sila, kao i Englezi svoje.
Proricao je Jeremija, ima tome, eto, oko 2600 godina: “U one dane neće se više govoriti: ‘Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.’ Nego će svatko umrijeti zbog vlastite krivice. I onomu koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti.” Reklo bi se ipak, kome je do Jeremije i njegovih naricanja, da smo još u međuvremenu, da još nije svanulo doba osobne odgovornosti, ni na Zemlji, ni na Nebu. Francuzima zubi trnu od kolonijalnog grožđa.
Jedva da je prošlo četvrt stoljeća od rušenja Berlinskog zida, kada smo se hvalili da je sloboda kretanja ljudsko pravo koje su naši preci uživali još u Rimskom Carstvu (tada punih 700 godina Rimu nisu trebale zidine), a Le Pen bi opet zatvarala granice, Abdallah gradi Arapski zid, Netanyahu je već i dovršio Izraelski zid (onaj oko Jeruzalema, kojim je, onako usput - kao da je to neko pomorsko dobro u nas - zapasao i dio teritorija u svakoj varijanti namijenjenoga Palestinskoj Državi u 70-godišnjoj gestaciji)...
Andrić je most smatrao najplemenitijom zadužbinom, baš kao i Ico Mutevelić i još poneki Mostarci koji bi se čudili da im je tko rekao da će Neretva biti granica usred grada i da pri skoku valja ciljati u čiju se vodu uranja. Zato je ondje most i trebalo srušiti, zato granice treba graditi i zidove podizati.
Nismo najljepši svijet naslijedili od naših roditelja, htjeli smo ga popravljati - a nu kakav ostavljamo potomcima...