Brakovi se raspadaju, ljubavi su prolazne, ali kao da svatko želi što češću i potpuniju seksualnu nasladu. Jesu li ljudi u tome postali sve požudniji ili se napokon o tome sve slobodnije govori i nalazi se sve manje sreće!
Ljudska spolnost, koja je stvaranjem tjelesnih razlika žene i muškarca usmjerena najprije na plodnost, kao da je ljudima sve nepodnošljivija. Kao da su žene opterećene više i drugačije nego muškarci. Priroda ne krije namjere, kao što ni Bog ne krije planove. Ipak, na širokim prostorima kršćanstva, također i budizma, visoko se cijeni djevičanstvo - žensko i muško. Kao da osoba postaje savršenija kad se odriče spolne naslade. Istodobno biblijska “Pjesma nad pjesmama” opisuje baš tjelesnu ljubav mladenaca, ne spominjući začeće i rađanje. Ljubav je, biblijski govoreći, sama po sebi zanosna, neovisno o plodnosti koja se ne isključuje, ali se, eto, može i ne isticati.
Zna se da su ljudi u tome uvijek grešni, ali se također zna da se malo tko usrećio u grijehu, odnosno u tzv. slobodnoj ljubavi. Svaki naraštaj, svaki pojedinac i svaki par kojega veže privlačnost mora to iznova rješavati. Mnogi se hvale da su u braku našli sreću, mnogi koji se odrekoše braka tvrde da ih je to usrećilo. Država može zakone stezati ili opuštati, ali svaki par i pojedinac mora sam pronaći put. I shvatiti da u neodlučnom vrludanju nema sreće.
Sveti Pavao muči se (Ef 5,21-33) tim pitanjima. Misli da se u kući mora znati tko je glavni - muž. Onda se sjeti da je ljubav veća do svake vlasti pa kaže da muž mora ženu voljeti kao sebe. Ali što ako ni sebe ne zna voljeti? Ljubav je cilj života. Kako ga postići? Slijedom spolne biologije ili ljubavi koja je od nje jača i koja je ne niječe, ali je može nadvisiti. A djecu ipak netko mora rađati i voljeti je. Tako je zanosno misliti i živjeti na Isusov i Pavlov način.