StoryEditor
KONTROLNA TOČKA

LOV NA LIDERE IZVAN STRANAČKIH GRANICA Lako je zamisliti Vladu u kojoj bi ministarstva podijelili sljedeći ljudi različitih profila i pripadnosti...

 Goran Mehkek / CROPIX

Ako je program koji je predstavila Restart koalicija sadržajno šupalj i izvedbeno nedorečen, to ne znači da su programi ostalih pretendenata na vlast u Hrvatskoj bolji. To ni u kojem slučaju ne znači ni da je Vlada dobro odradila svoj posao i da se sadašnja, vrlo loša, postava sabornice ne treba bojati konkurenata na izborima. Previše pitanja ostalo je otvoreno.

Iako se čini da Fortenova funkcionira kao nasljednik koncerna Ivice Todorića, Vladino rješavanje problema Agrokora u javnosti se i dalje percipira dvoznačno. Za neke je to i danas velika afera, primjer djelovanja “duboke države” u Hrvatskoj. Za druge riječ je o dugo čekanom početku temeljite promjene zastarjelog sustava.

Uvijek, naravno, možemo postaviti pitanje - što bi se dogodilo da se Vlada nije uključila u spašavanje koncerna kojemu su vjerovnici kucali na vrata. Bi li Todorić u svojem pokušaju spašavanja Agrokora uspio zadržati jednak broj radnih mjesta i namiriti račune većini kooperanata? Ili bismo danas svi, zajedno s Todorićem, zamjerali državi što nije pravodobno spriječila krah koncerna i bankarsku podjelu imovine?

Je li istiskivanje Mostovih ministara koji su tražili odlazak Zdravka Marića bio prvi dokaz premijerove nedemokratičnosti ili su tada u Mostu već drugi put zaredom (prvi put to se dogodilo u Vladi Orešković/Karamarko) pogrešno shvatili mehanizam demokracije?

Je li Vladino prepuštanje borbe s koronavirusom stožeru stručnjaka dovelo do nesagledive ekonomske štete ili možemo govoriti o pobjedi u prvom valu napada nepoznatog virusa? Ili je sada možda najvažnije razmišljati o tome kako promijeniti strukturu ekonomije koja danas previše ovisi o turizmu, što je posao Vlade, a ne nekog kriznog stožera.

Možemo li potvrdu Bruxellesa da je Hrvatska ispunila tehničke uvjete za priključenje Schengenu smatrati dobro odrađenim poslom, iako nam to ne jamči da će naši najbliži susjedi potvrditi da smo spremni od njih preuzeti zaštitu granice?

Što bi se dogodilo sa zdravstvenim sustavom da Milan Kujundžić nije morao otići i da nije bilo pandemije koja je njegovu zamjeniku Viliju Berošu omogućila da rad sustava u krizi organizira gotovo samostalno?

Koliko bismo još čekali digitalizaciju obrazovnog sustava da Covid nije zatvorio škole i sveučilišta? Ovakva, prisilna, kakva je danas, ne može se smatrati dovršenim poslom, ali sada više nitko ne može reći da je to nemoguće jer su “nastavnici nespremni”, a učenici i studenti informatički nepismeni i neopremljeni. Temelji su postavljeni, sljedeći korak je prava reforma sadržaja nastavnih programa.

Već ranije imali smo “e-građane”, ali tek je pandemija pokazala da javna uprava može korektno funkcionirati i digitalno. Pitanje je hoće li jak pokret otpora protiv transparentnosti rada državnih institucija dopustiti da e-država preživi u “mirnodopskim uvjetima” i da postane još bolja, brža i uslužnija prema građanima.

Prvi koraci koje smo napravili prema eurozoni sami po sebi također se ne bi mogli smatrati uspjehom da ambiciozni nestranački ministar financija nije uz bezrezervnu podršku premijera i pomoć središnje banke učvrstio sustav upravljanja javnim dugom i državnim financijama.

Ne treba, međutim, zaboraviti da je Zdravko Marić u Vladu stigao s premijerom Tihomirom Oreškovićem (na čiji poziv - Mosta ili HDZ-a?), koji je pak sam stigao kao kandidat u zadnji čas. Još rano ujutro na dan kada je objavljena Vlada Orešković/Karamarko “pouzdani izvori” javljali su da će premijer biti Franjo Luković. Dan ranije to je bio Damir Vanđelić. Obojica menadžeri s iskustvom, jedan u Zagrebačkoj banci, drugi u Adrisu. Obojica bi po osobnom kapacitetu mogli biti premijeri, jedino što Lukovića vjerojatno ne bi prihvatio Sabor (afera Franak bila je svježa), a nijedan ne bi prihvatio ulogu “Karamarkova” ili “Mostova” premijera.

Ova Vlada još je jednom pokazala da na ključnim mjestima ne moraju biti stranački ljudi, ali da je izuzetno važno da ministri koji dobiju ključne zadatke imaju premijerovo puno povjerenje. Zato su neki ministri morali otići i uglavnom je dobro što su otišli.

Šteta je što je Martina Dalić završila kao žrtva ekspresne intervencije u Agrokoru, mogla je znatno ubrzati transformaciju ekonomske politike, pa i pomoći u osuvremenjivanju državne uprave, ali pritisak je bio prevelik. Odlično je što je Plenković spasio Marića, jer lista zainteresiranih za tu poziciju bila je u najmanju ruku zastrašujuća.

Nijedna vlada nije nezamjenjiva. Bilo bi, međutim, loše kada bismo 5. srpnja glasali isključivo svjetonazorski ili isključivo prema stranačkim preferencijama.

Teško, doduše, mogu zamisliti kao premijere Davora Bernardića, Božu Petrova, Daliju Orešković, Ivana Pernara… ali lako je zamisliti vladu u kojoj bi ministarstva podijelili Zdravko Marić (financije), Vladimir Drobnjak (vanjski poslovi), Divjak (neka dovrši započeto), Zvonimir Mršić (gospodarstvo, turizam, poljoprivreda, poduzetništvo), Orsat Miljenić (iako mu teško mogu oprostiti izrazito loš Zakon o medijima i slab pomak u ubrzanju sudova), Beroš, Dalić (pa neka konačno sredi tu upravu)…

Bez straha, to se neće dogoditi, neki od nabrojanih vjerojatno bi i odbili ponudu. Važno je, međutim, da počnemo razmišljati izvan uskih i znanjem deficitarnih stranačkih okvira i da potražimo ljude koji mogu obaviti posao koji im je povjeren.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 03:40