Ljudi, pogledajte ovu sliku, koju je Cropixov fotograf Željko Hajdinjak snimio između malenih graničnih prijelaza Trnovec i Središče ob Dravi, i recite sebi, ne morate nikome više, koga to vidite preko lijevoga ramena hrvatskog policajca.
Je li vam poznata ženska glava pokrivena smeđom tkaninom, pogleda spuštenog tamo dolje gdje kleči i moli pobožan puk? Niste li već vidjeli to lice na slikama velikih i malih slikara, od renesanse i baroka, sve do naših dana, na zidnim slikarijama velikih i slavnih talijanskih crkvi, i na kalendarima Danice, Glasa Koncila, Svjetla riječi? Nije li to ona?
Ima ljudi koji je viđaju u svom prozoru, u ledu na zamrznutoj lokvi ispred garaže, vlagom ocrtanu na zidu veškuhinje, vide je u dnu lonca u kojem se kuha voda za čaj, u igri sjena na stropu nakon što su ugasili svjetlo prije spavanja...
Vide je posvuda gdje nje nema, uvjereni kako ih upravo to razlikuje od nevjernika i ateista, koji ne vide ništa, pa im se još i smiju.
Ali kako je onda moguće da je ne vide kako stoji ispred hrvatskog policajca, zagledana u blato u kojemu se, stvarno ili metaforično, valjamo svi mi, držeći da je upravo to blato naša zemlja?
Što je to s ljudima da ničice padaju na koljena kad je ugledaju u barici vode, a ne vide je kad živa pred njih stane?
Ono u barici je privid, a ovo je ona živa. Isus je grmio protiv idolopoklonika. Nije mu smetalo to što vire u barice i zagledaju po vlažnim zidovima garaža tražeći slike idola, nego to što u isto vrijeme ne dižu pogleda i ne vide živoga Boga, ženu, dijete i čovjeka.