Govori predsjedničkih kandidatkinja i kandidata pomno se i masovno analiziraju sa stajališta jesu li oni podbacili ili nisu.
Programi kandidata za predsjednika Republike također se pregledavaju s posebnom pažnjom jesu li zadovoljavajući ili nisu.
Na same natjecatelje gleda se, pak, ne bi li se uočilo jesu li uvjerljivi ili nisu, jednako tako i na njihove slogane, boje logotipa i didaskalije u unaprijed napisanim govorima.
Sve je logično, uz nekoliko manjih “ali”:
ali, u odnosu na što su eventualno podbacili?
ali, što su točno zadovoljili ili nisu?
ali, u pogledu čega su oni to uvjerljivi ili nisu?
To je, naravno, vječno pitanje stupnja realnosti sagledavanja pozicije predsjednika države u društvu, u državnoj hijerarhiji i u uglavnom dogovornom političkom sistemu koji u nas nadomješta višestranačje. I dalje prelako prihvaćamo političarski poticano pretjerivanje: zbog puke narodne zabave spremni smo zanemariti činjenicu da se najveći dio moći i dalje konzumira kroz političke i parapolitičke dogovore pri Saboru i pri Vladi, a da se svečana predsjednička lenta na kraju uvijek objesi na čovjeka koji ne može ništa, ili može vrlo malo, ako baš nije organski povezan s vodstvima glavnih i pomoćnih stranaka ili ako nije spreman, pa i nadrealno vješt, tu sponu stalno podšivati ustupcima, kompromisima i aktivnostima koje uglavnom idu mimo interesa većine građana.
Utoliko su i Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović zapravo slično pogrešni kandidati za natjecanje tog ranga važnosti. Radi se o profesionalnim političarima široke prakse koje njihove stranke u suštini ne žele, iako će pragmatično pristati biti nositelji njihovih izbornih utakmica, možda slučajno i pobjeda.
No, ni Grabar-Kitarović ni Milanović, bude li netko od njih dvoje izabran, neće biti posebno uključeni u raspodjelu stvarne moći, jednostavno zato što čvrsto ne pripadaju niti su posebno važni ijednoj bitnoj formativnoj struji službeno nepostojeće, ali i te kako djelujuće “velike koalicije”. U slučaju Kolinde Grabar-Kitarović, taj “deficit baze” možda se samo nešto jasnije vidi nego kod Milanovića, jednostavno zato što je HDZ sad na vlasti, pa su podjele i klanovski ratovi životniji i time interesantniji od onih u SDP-u. No, ne bi valjalo dulje poživjeti u iluziji kako bi, i u slučaju pobjede na izborima, Milanović bio taj oko kojega bi se onda nanovo ujedinio SDP. Kajgot, što bi rekao pokojni Račan koji se i sam bio malo zabunio s Milanovićem.
Jednako je nezamislivo da bi, čak i da obrani mandat, sadašnja predsjednica ikad mogla ući u najpovjerljiviji krug odlučivanja u sistemu koji kontrolira HDZ, i to ne samo u Plenković-Jandrokovićevoj konstelaciji nego i u gotovo svakoj izazivačkoj, recimo s Brkićem ili bilo kim drugim na čelu.
To nam više nego očito sugerira da će pobjeda bilo kojeg od dva favorita na ovim izborima predsjedničku poziciju ubuduće samo još dodatno obezvrijediti i marginalizirati i da će glasovi s Pantovčaka, ili s neke druge, manje atraktivne lokacije, nadalje biti još manje značajni i još slabije uvažavani kod definiranja i izvođenja bitnih državnih poslova. Oboje su kandidati trenutka i kompromisa, a ne autoriteta ili utjecaja, i toga bismo trebali biti malo više svjesni dok ih uspoređujemo i analiziramo u njihovim predizbornim napinjanjima.
Jer u sjeni tih slabo relevantnih istupanja, koja mogu dobiti na važnosti jedino ako ih se mistificira, odvijaju se - sasvim neovisno o Milanoviću i Grabar-Kitarović - stvarni procesi, sklapaju se ključni dogovori, susreću se i međusobno podupiru protagonisti s realnim utjecajem.
Pogrešno je očekivati od Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović da daju ono što su, zapravo, dužni isporučiti Plenković i Bernardić. Nepošteno je, slijedom toga, pristati na igru u kojoj se, zapravo, sva frustracija javnosti zbog nedovoljno dobre državne politike uzemljuje na utjecajem i ovlastima sporednim političkim osobama, Milanoviću ili Kolindi Grabar-Kitarović.
Naravno, oni sami pristaju na tu igru jer im ona jedina daje vidljivost, prijeko potrebnu za izlazak na izbore pred sve građane, kako je propisano Ustavom. Pitanje opravdanosti ovakvog načina izbora takvog predsjednika države često se vadi na stol. Puno je razloga na strani onih koji predlažu da se nesrazmjer izbornog legitimiteta i stvarnog utjecaja riješi tako što bi se izbor prepustio saborskim zastupnicima.
No logični su i argumenti oponenata o tome da bi prebacivanje izbora u parlament, u ovakvoj hinjenoj demokraciji, na čelo države dovelo nekoga iz redova stranaka za potkusurivanje, dakle da bi predsjednik Republike u toj perverziji usuglašavanja mogao postati, recimo, Milorad Batinić, Predrag Štromar ili čak Darinko Kosor.
Ako, dakle, ovaj direktni način izbora mora preživjeti još neko vrijeme odrastanja demokracije, to opet ne znači da kroz to vrijeme ne bi vrijedilo logičnije i kritičnije razmišljati i o važnosti predsjedničkih izbora i o autoritetu takmaca za tu funkciju.
Na ovim izborima imamo, dakle, natjecatelje koji, što god tko govorio, pouzdano nisu kandidati HDZ-ova niti novoesdepeova establišmenta. A s druge strane imamo HDZ i SDP te njihove aktualne lidere i lidere na čekanju kao dogovorne graditelje društva s kojim nismo u potpunosti zadovoljni. Što kao građani dobivamo ako sve razočaranje Plenkovićem kanaliziramo prema HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji ili ako pristanemo na takvu redukciju prema kojoj bi se Milanovićem moglo tobože nadomjestiti sve što je, nemarno ili namjerno, uništeno na ljevici.
Koncentrirajmo se na stvarne igrače. Njihove su govorancije te koje vrijedi najpomnije analizirati, po njihovim programima non-stop čeprkati i njihovu uvjerljivost vagati.
Predsjednički izbori, pa tako i njihovi protagonisti, po važnosti nisu ništa više od neminovnog skretanja pozornosti s najvećih problema i izazova ovog društva.