StoryEditor
PIŠE TEOFIL PANČIĆ

MALČANSKI BERBERIN I MI Takvi uvijek lakše nastaju u okruženju premalo senzibiliziranom za nasilje nad slabijima, sve dok ono ne postane ekstremno...

Uz svu osobnu i možda obiteljsku patologiju, tipovi poput Malčanskog berberina uvijek lakše nastaju u okruženju koje je inače premalo senzibilizirano za nasilje nad slabijim, nad ženama i djecom osobito, sve dok ono ne poprimi ekstremne i patološke crte, a tada je već kasno za sve
Ninoslav Jovanović
 Facebook/MUP RS

Dvanaestogodišnja djevojčica Monika Karimanović iz niškog prigradskog naselja Brzi Brod krenula je ujutro 20. prosinca u školu, no do škole nikada nije stigla: pokupio ju je usput, po svemu što se do sada zna, Ninoslav Jovanović (46), zvan Malčanski berberin, višestruko osuđivani silovatelj i pedofil. Sljedećih devet dana i noći skrivao se s njom po zatvorenim ili napuštenim kućama i kolibama u selima sjeveroistočno od Niša, to jest oko Svrljiga i Knjaževca, u siromašnome kraju gdje je većina seoskih kuća odavno prazna.

Po svoj je prilici otmicu dugo i temeljito pripremao, osiguravši sebi unaprijed svu neophodnu logistiku. Za otmičarem i njegovom žrtvom pokrenuta je opsežna i spektakularna potraga, no žrtva je devetoga dana gotovo slučajno pronađena, kada je u kuću u kojoj se Jovanović tog trenutka skrivao ušao vlasnik, a otmičar utekao kroz prozor. Za njim se i dalje bezuspješno traga: mada ga psihijatri opisuju kao osobu niske inteligencije i lišenu socijalnih vještina, Malčanski je berberin u tim selima na svome terenu, odlično poznaje okruženje i očito mu nije teško izmicati potrazi.

Priča o otmici djevojčice Monike bi nekoga filmofila mogla izdaleka podsjetiti na kultni naslov “Kolekcionar” (The Collector) Williama Wylera - svojedobno jedan od omiljenih naslova u nezaboravljenoj Kinoteci u Kordunskoj - po noveli Johna Fawlesa; druga je vrsta patoloških motiva koja tjera Freddieja (Terence Stamp) da otme djevojku i drži je zatočenu, ali sama je mračna osnova patologije vrlo slična. Naime, i Malčanski je berberin neka vrsta “kolekcionara”: njegove su žrtve uvijek djevojčice i vrlo mlade djevojke, najčešće sa društvene margine - jer su ove ranjivije i dostupnije nekome poput njega - a ono po čemu je dobio zloglasni nadimak opsesivna je navada da žrtve prije nasilne obljube ošiša. Njegov bizaran problem sa ženskom kosom postao je čak i medijski “slavan” puno prije nego je oteo svoju najnoviju žrtvu.

Povratnik s osebujnim “stilom”

No, krenimo kronološki. Jovanović je prvi put osuđen kao silovatelj još 1996., na deset godina, zbog silovanja i zatočenja dviju žrtava; prethodno ih je ošišao, i tada će to postati njegov “silovateljski rukopis”. Na uvjetnu je slobodu izašao 2005. i vrlo brzo ponovio zločine, iznova s dvjema djevojčicama koje je zatočio i iživljavao se nad njima; tada je za njim bila organizirana potjera od 500 policajaca, što znači da je najkasnije tada Malčanski berberin, kao pedofil i silovatelj povratnik s vrlo osebujnim “stilom”, postao visoko profilirani prestupnik za kojega - i za čiju opasnost po druge - nije mogao ne znati čak ni prosječni čitatelj novina, nekmoli bilo tko iz policije, sudstva, tužiteljstva...

Tada je osuđen na 15 godina, no Vrhovni mu je sud preinačio kaznu na 12 godina, smatrajući da će time biti “ispunjena svrha krivične sankcije”. Ne znamo kako stoji stvar s ispunjenjem svrhe, no činjenica je da bi Monika Karimanović onoga jutra bezbrižno stigla u školu da je Jovanović ipak još malo dulje proboravio u zatvoru - gdje mu inače, kako navode mediji da se znao žaliti, nije bilo dobro jer da su ga ostali zatvorenici često tukli... Samoga Malčanskog berberina, dakako, bilo koja duljina boravka iza rešetaka ne bi “popravila”: psihijatrijski stručnjaci se slažu da je Jovanović, premda je u konvencionalnom smislu riječi priseban, dakle i odgovoran za svoje postupke, osoba neizmjenjivo patološke strukture ličnosti, predana isključivo zadovoljenju svojih nagona, to jest onog jednog na koji se svodi njezin javni lik.

Mediji u Srbiji, osobito namnoženi i nezaustavljivo kreativni tabloidi, priču o Malčanskom berberinu dočekali su, jasno, kao dar s neba, tjednima ispunjavajući stranice i mameći klikove na sajtovima najuvrnutijim mogućim pričama o njemu (Malča je selo u tom istom kraju u kojem Jovanović “operira”). Tako smo saznali i da je Jovanović navodno kao dijete za svoje nepodopštine bio kažnjavan od stroge matere tako što bi ga zatvorila i ošišala, u čemu se, eto, traži korijen njegove neobične opsesije, kojom kao da se sveti cijelom ženskom rodu. Taj i slični detalji, apokrifni ili stvarni, zvuče zgodno i “klikabilno”, no zapravo ne objašnjavaju gotovo ništa, a ne opravdavaju čak ni toliko. Kako je rekao jedan psihijatar, kada bi proživljena trauma bila opravdanje za bilo što, onda bi nekadašnje žrtve nacističkih logora mogle “legitimno” otvarati male naci-logore.

Kako god, nije nevažno u ovoj priči da je i prije otmice Monike Karimanović Malčanski berberin bio neka vrsta opskurne “javne ličnosti” o čijim se nagonima i navikama sve bitno odavno znalo, i bilo je u načelu posve predvidljivo da će prije ili kasnije “udariti”, i to negdje na tom području gdje uvijek “radi”, i s uvijek istim profilom žrtava. Zato je upozoravano na opasnost koja od njega prijeti onoga trenutka kad se nađe na slobodi. Ilustracije radi, čak je i autor ovog teksta, koji nagonski i bez premišljanja preskače stranice crne kronike, znao njegov lik i barem osnovne stvari o njemu.

Ipak je možda najuvrnutije od svega da se Jovanović, tip kojega stručnjaci ocjenjuju kao osobu na granici subinteligentnosti, jako brzo i uspješno “apgrejdao”: iako je u zatvoru boravio od 2005., kada još nije bilo društvenih mreža, pa sve do nedavno, vrlo je brzo nakon izlaska na slobodu postao aktivan na Facebooku, pod svojim pravim imenom, ne krijući se, gdje je, uz pokušaje da se zbliži s potencijalnim naivnim i nedoraslim žrtvama, iskazivao i “podršku” grupama koje se bave prikupljanjem kose, uz poruke tipa “Super, samo šišajte” ili “Ćao, tako ih treba sve šišati”. Čovjek se prosto prilagodio vremenu i nastojao podrediti suvremena tehnološka sredstva svojim drevnim, nepromjenjivim svrhama...

Kao i uvijek kada se dogodi nešto što neminovno dirne u živac moralnog osjećanja tihe većine, i najnoviji je zločin Malčanskog berberina izazvao plimni val verbalne osvetničke brutalnosti: pune su društvene mreže krvoločnih prijedloga i ideja o tome “što bi mu trebalo raditi” kako bi jednom zauvijek prestao biti opća opasnost i javna pošast. Tu se bazično sukobljavaju dva jednakovrijedna principa. Jedan je potreba zajednice da se pitanje “raspodjele pravde” samoregulira preko zakona koji će biti elementarno pravični i logični i važiti za sve podjednako; drugi je da zaštiti sebe od onih koji se pokazuju kao permanentna i neotklonjiva ugroza.

Tipovi poput Malčanskog berberina tu su dežurno iskušenje i morbidni lakmus. Na jednoj strani, krivična kazna nije i ne može biti osveta društva pojedincu, jer bi to vodilo barbarizaciji tog istog društva – a ne “popravljanju” pojedinca. Zato je jedino razumno da za svaki zločin može biti odmjerena kazna nakon čijeg odsluženja prestupnik postaje slobodan čovjek, sa svim pravima, ali i rizicima koji uz to idu. Na drugoj strani, što raditi s “nepopravljivima” poput Ninoslava Jovanovića, s onima za koje se s vrlo malenom marginom pogreške može reći da će svaki trenutak slobode iskoristiti za planiranje i izvršenje jednog te istog opetovanog zločina nad uvijek novim nemoćnim žrtvama?

Kako pronaći način da se društvo preventivno zaštiti od takvih, ako hoćete i da se takvi zaštite od sebe samih, a da se istodobno ne naruši neki od temelja na kojima je izgrađena čitava građevina ljudskih i građanskih prava, a koja tu nisu slučajno ni zato da bi, eto, na kvarno pogodovala najgorima među nama, nego zato što na njima stoji civilizirano društvo: izvadite iz te konstrukcije jednu jedinu ciglu, i čitava će se opasno naheriti, a možda i raspasti uz tresak vidljiv s Mjeseca.

Gnjevni građani

U međuvremenu, policija i druge službe, plus “gnjevni građani”, i dalje jure Malčanskog berberina po trošnim kućama, njivama, šumarcima i livadama, po opustjelim selima jugoistočne Srbije, po predjelima endemskoga siromaštva, nezaposlenosti, zaostalosti i visoko toksične patrijarhalnosti, gdje se “žensko” tretira kao pasivni objekt koji ima biti zahvalan muškarcu već i za svaki nedodijeljeni šamar.

Uz svu osobnu i možda obiteljsku patologiju, tipovi poput Malčanskog berberina uvijek lakše nastaju u okruženju koje je inače premalo senzibilizirano za nasilje nad slabijim, nad ženama i djecom osobito, sve dok ono ne poprimi ekstremne i patološke crte, a tada je već kasno za sve. Tada se dobar dio društva odaje tužnoj nasladi zamišljanja što surovije osvete nad prestupnikom, ali osveta je tek vrhunski dokaz nemoći i poraza, jer se njome prijetvorno izlučuje iz sebe ona supstanca koju dijelimo s prestupnikom, tj. koja je olakšala njegov nastanak i “razvoj”; kako na društvenim mrežama, tako i u sirovoj, offline stvarnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 08:55