Poznata je narodna doskočica: Selo gori, baba se češlja. Primijenjena u kontekstu hrvatske svakodnevnice njezina varijacija mogla bi biti: Hrvatska vrije, predsjednica navija. Pa je tako tijekom protekla dva tjedna u Hrvatskoj redom: šef najveće vladajuće stranke optužio prethodnu vlast za izbornu krađu glasova, šef najveće opozicijske stranke vladajuće optužio za neoustaštvo, novoizabrani ministar branitelja obećao objavu registra nacionalnih izdajnika, novoizabrani ministar branitelja suočen s cijelim nizom optužbi uključujući poreznu utaju podnio ostavku, više od pet tisuća ljudi na čelu s potpredsjednikom Sabora skandirajući ustaške povike marširalo centrom Zagreba, više od tisuću ljudi na Markovu trgu prosvjedovalo protiv ovih pet tisuća, stranka članica vladajuće koalicije najavila kadrovsku revanšističku čistku svih dužnosnika u ministarstvima iz mandata bivše Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost ili nepripadnost... U isto vrijeme predsjednica Republike, najviši državni dužnosnik i samoproglašena zaštitnica stabilnosti zemlje, jedini zapaženiji javni istup imala je kojih dvije tisuće kilometara daleko od zemlje čiju stabilnost tako predano čuva - u poljskom Krakovu žestoko bodreći hrvatsku rukometnu reprezentaciju do senzacionalne pobjede. Ne treba sumnjati da je ukazanje Kolinde Grabar-Kitarović dalo dodatnu snagu hrvatskim reprezentativcima za pobjedu nad Poljskom. Može samo nagađati kakav bi blagotvorni učinak njezino ukazanje ili koja riječ ohrabrenja imala na Mirjanu Rakić, čelnicu Agencije za elektroničke medije, koju je bijesna rulja satima šovinistički vrijeđala zato što je, u suštini, obavljala svoj posao. No, predsjednica - čija je ustavna obveza štititi zakonitost rada javnih institucija - nije se oglasila. Kao što se nije oglasila ni o slučaju ministra branitelja Mije Crnoje, člana Vlade - institucije čiji je korektiv obećala biti. Na koncu, predsjednica je prešutjela i Karamarkove optužbe o SDP-ovoj izbornoj prevari, iako bi takvo djelo predstavljalo najozbiljnije moguće kršenje ustavnog poretka - upravo onog koje je ona dužna čuvati.
Dakako, u idealnoj državi suočena s takvim izazovima predsjednica bi vjerojatno pozvala na smirenje probuđenih ideoloških strasti, upozorila na štetnost narušavanja povjerenja u demokratski izborni sustav nepotkrijepljenim optužbama i načelno iznijela stav o nužnosti najviših standarda političke odgovornosti najviših državnih dužnosnika. U Hrvatskoj, zemlji koja je daleko od idealne, može se zamisliti i da predsjednica o tim pitanjima iznese dijametralno suprotne stavove. No, potpuno je nezamislivo da ne iznese nikakve stavove. Taj proces autoredukcije Kolinde Grabar-Kitarović na mjeru vlastite - sad već čuvene - kartonske lutke, bio bi znatno manje iritantan da se ne radi o osobi koja je na tu poziciju stigla obećavajući vlastitu spremnost da ‘uđe u Vladu i odlučno lupi šakom po stolu’ ako to bude potrebno. U prvim tjednima svog mandata to obećanje je i slijedila, bučno pozivajući na ostavku premijera Milanovića i nenajavljena upadajući u ured ministra poljoprivrede, žanjući pritom plodove oporbene pozicije prema jednoj od najnepopularnijih Vlada u novijoj povijesti.
A onda su došli izbori i dosad u Hrvatskoj neviđena postizborna kombinatorika, u kojoj se predsjednica korektno držala, sve dok njezina matična stranka nije uspjela formirati vlast, a ‘šaka s Pantovčaka’ izgubila se u bespućima šire regije promovirajući ideju međudržavne suradnje na transverzali Baltik-Crno more-Jadran. Dakako, posrijedi je tek već viđeni scenarij u kojem predsjednici lišeni uloge kontrapunkta Vladi suprotnog političkog predznaka, polako venu do konačne faze potpune društvene beskorisnosti. Jedan takav proces, u kojem je uvenuo Ivo Josipović, i doveo je Kolindu Grabar-Kitarović na Pantovčak. Sada ona polako vene, a smisao vlastitog političkog postojanja panično traži u miksu vanjskopolitičkog angažmana i nacionalističkog agitpropa, gdje javnost periodički zasipa vlastitim fotografijama u dresovima nacionalnih sportskih kolektiva i maskirnim odorama hrvatskih vojnih postrojbi. Ipak, u suštini te politike bez politike krije se poprilično kukavička kalkulacija. Predsjednica je vjerojatno svjesna da bi u aktualnim okolnostima neobuzdanog trijumfalizma desnice svaki poziv na trezvenost, smirivanje strasti, pa i puko poštivanje zakona, u njezinoj stranci bio shvaćen kao čin neprijateljstva, a u njezinom ‘core’ biračkom tijelu kao izdaja. Rezultat je čelnica države koja je zapravo zatočenik - onih koji su je kandidirali i onih koji su za nju glasali. Više ne drži kormilo broda koji je dobila na upravljanje, već sjedi na palubi i nada se da će golema oluja na horizontu proći pored nje. Kad shvati da je to lažna nada, bit će prekasno. Jednom kad se zapale sve lomače ideoloških podjela i mržnje, predsjednici i neće ostati drugoga nego da se počešlja.