Možda je istina da najbolja obećanja daju lažovi, no je li zato u redu kršiti ih?
Dugih devet godina prošlo je otkad je tadašnji premijer Ivo Sanader zaposlenima u javnim i državnim službama obećao povećanje plaće od 18 posto, do danas kad bi se i zadnji dio tog obećanja trebao realizirati, kroz posljednju šestpostotnu povišicu.
Dakako, svakome normalnom jasno je da se u tih devet godina stanje u Hrvatskoj stubokom promijenilo, pa da i premise na kojima je nešto dogovoreno 2006. danas više ne postoje, no može li to zapravo biti argument za raskidanje sporazuma - potez koji danas zagovaraju mnogi tvrdeći da bi novih 1,8 milijardi kuna godišnjih izdvajanja za proračun upropastilo državni proračun?
Treba biti vrlo jasan. Poštivanje dogovorenog i potpisanog jedan je od temelja svake funkcionalne države, svojevrsni indikator civilizacijske razine društva. Utoliko, čini se poprilično licemjernim da su među glavnim zagovornicima tvrdog pristupa prema sindikatima danas isti oni koji tradicionalno nariču nad niskim plasmanom Hrvatske na doing business listama, gdje se kontinuirano kao najveći problem Hrvatske navodi iznimno niska razina pravne sigurnosti.
Pa kakva je to pravna sigurnost u kojoj se legitimni i zakonski sklopljeni sporazumi svjesno krše? Sukladno tome, Vlada koja propagira tobožnje socijalno partnerstvo u odnosima sa sindikatima, bez obzira na konzekvence, ne bi si trebala dopustiti da taj dogovor pokušava izbjeći trivijalnim računovodstvenim manipulacijama, poput toga da se prvi put u povijesti stopa rasta BDP-a objavljuje brojkom s četiri decimale. Kakve će biti posljedice takve prakse bile na dugoročnu vjerodostojnost Vlade kao pregovaračkog partnera i sve reforme koje u bliskoj budućnosti mora provesti.
Dakle, jedina je mogućnost pokušati osigurati neku odgodu ili smanjenje tih obveza kroz razgovore sa sindikatima, no osim što su oni, razumljivo, već odbili - tvrdeći da nema smisla pregovarati s tehničkom Vladom. Ipak, kada bi razgovori i počeli, sindikati se zasigurno ne bi odrekli povišice od koje su zbog lošeg ekonomskog stanja u zemlji dobrovoljno odustali i onda je čekali punih šest godina. Nova odgoda, pak, opet bi bila samo kupovanje vremena. Naraste li opet sljedeće godine BDP u dva uzastopna kvartala kumulativno za dva posto, hoće li ova povišica biti išta manje opterećenje za javne financije?
S druge strane, čak i da pristanu na takvu odgodu, što bi bio protuuvjet? Status quo do realizacije povišice? U tom kontekstu, možda je aktivacija sporazuma sa sindikatima u ovom trenutku povod za ozbiljnu reformu državne politike rada u javnom sektoru. A ta reforma odnosila bi se na četiri osnovne postavke. Kao prvo, ako ih je ranije i bilo, danas je nemoguće naći bilo kakvo praktično, ekonomsko ili moralno opravdanje za postojanje Zakona o državnim službenicima i različitog radnopravnog statusa zaposlenih u državnim tijelima od svih ostalih zaposlenih u zemlji.
Naprosto, Zakon o radu - bio on dobar ili loš - u svim svojim odredbama mora jednako vrijediti i za one koji rade u javnom sektoru i za one koji rade u privatnom sektoru. Kao drugo, apsolutna je nužnost što skorije uvođenje sustava praćenja i adekvatnog vrednovanja rada u javnom sektoru. Taj sustav mora funkcionirati na način da kroz transparentne i mjerljive kriterije omogućava karijerni i materijalni probitak onima koji najkvalitetnije i najmarljivije obavljaju svoj posao, ali i penalizaciju onih koji to rade ispod minimalnih kriterija.
Treća postavka buduće reforme politike plaća u javnom sektoru trebalo bi biti njihovo horizontalno usklađivanje. Nelogična je, ali i suštinski nepravedna situacija u kojoj su ljudi istih zanimanja i pozicija u različitim dijelovima javnog sektora različito plaćeni. Danas je sasvim uobičajena situacija da socijalni radnik u nekom centru za socijalnu skrb zarađuje 30-ak posto manje od socijalnog radnika zaposlenog u zdravstvenoj instituciji, a pravnik u državnoj agenciji 30-ak posto više od kolege sa sličnim obujmom posla u nekoj drugoj javnoj instituciji.
Takva diskrepancija mora biti ukinuta. Na koncu, država mora promijeniti i svoj pristup kolektivnom pregovaranju o plaćama i uvjetima rada u javnom sektoru. Naime, iako je logična namjera sindikata da zajedničkim nastupom jačaju svoju poziciju, takav pristup naprosto je anakron. Neki dijelovi javnog sektora konkurentniji su od drugih i suočeni s većim pritiskom privatnog sektora i međunarodne konkurencije od drugih. Primjerice, potražnja za liječnicima i medicinskim osobljem, u kombinaciji s malom produkcijom i visokom cijenom obrazovanja ljudi tih struka, već skoro bi mogli državu prisiliti da im ponovno poveća plaće i tako barem malo uspori njihov odljev u inozemstvo. Zašto bi to automatizmom vuklo i nužnost povećanja plaća službenicima ili policajcima?
Taj novi pristup pregovaranju, u kombinaciji s ostalim reformama, doveo bi do održivijeg, efikasnijeg i jeftinijeg javnog sektora, sa zadovoljnijim zaposlenima. A to, u konačnici, vrijedi puno više od 1,8 milijardi za povišicu plaća...