Poznata je poslovica da previše analize vodi u paralizu, a vrijedi li isto i za previše kontrole? Ovo pitanje nameće se nakon što se polako otkrivaju detalji kadrovskog procesa kojim vladajuća koalicija namjerava popuniti dužnosnička mjesta višeg i srednjeg ešalona u ministarstvima i ostalim javnim tijelima.
Nakon što je Domoljubnoj koaliciji i Mostu trebalo više od mjesec dana da usuglase imena ministara, sad u relativno kratkom razdoblju moraju popuniti stotinjak fotelja njihovih najbližih suradnika. A to se polako pokazuje kao nemoguća misija.
Naime, iako su se odlučili za suradnju, Domoljubna koalicija i Most u suštini jedni drugima ne vjeruju pa su kod podjele resora dogovorili i bastardni sustav podjele odgovornosti, prema kojemu bi ministru iz Mosta asistirali kadrovi iz Domoljubne koalicije i obrnuto.
Već i taj princip suštinski je problematičan jer derogira osnovno pravo čovjeka koji je nositelj odgovornosti - ministra - da sam odabere najuži tim ljudi s kojima će pokušati realizirati ciljeve za koje je odgovoran. Doduše, ako takva mogućnost nije dopuštena premijeru, zašto bi je imali ministri? I oni će u konačnici birati iz kadrovskog bazena koji im pune drugi, no da bi stvar bila još kompliciranija, imenovanja će prolaziti filter Vijeća za suradnju u kojem će predstavnici svih stranaka koje čine vladajuću koaliciju “usuglašavati” tko će uopće biti predložen ministrima. Dodatnu dinamiku cijeloj priči daju i poprilično narušeni odnosi unutar same Domoljubne koalicije, a posebno u njezinoj najvećoj stranci - HDZ-u. Ukratko, nezadovoljnika podjelom sinekura već je sada puno, a svakim novim imenovanjem taj bi broj mogao rasti.
U takvim okolnostima model vladanja konsenzusom, na kojem se novi sustav kadroviranja temelji, mogao bi se pokazati kao poprilična kočnica. Lako je zamisliti situaciju u kojoj će se oko nekog prijedloga prvo voditi prepirke unutar HDZ-a, pa unutar Domoljubne koalicije, pa unutar Vijeća, a na kraju možda i s ministrom kojemu ponuđena osoba ne bude po volji. A tek tada svoj pravorijek mora dati i premijer.
Poruka je jasna. Gdje nema povjerenja, ne može ga se nadoknaditi nikakvim kompliciranim mehanizmima kontrole i odlučivanja.
Jer, logično je da dužnosnici svoju lojalnost daju onome tko ih je na poziciju i doveo. A to neće biti ministar...