"Što ćeš mi pokloniti za Dan žena?", upitala sam ga.
"Pusu, jel' može?", glasio je njegov odgovor nakon kraće pauze s druge strane stana. U aktualnoj panici nastaloj oko koronavirusa promjena teme i razmišljanje o nečemu drugom, primjerice o Danu žena ili, kako ga još poznajemo, 8. martu, činilo se kao dobra ideja.
"Može", odgovorila sam uz smiješak, svjesna da sam ionako već godinama, kao i ostatak moje generacije, u velikoj mjeri imuna na obilježavanje tog datuma. Taj dan eventualno bih razmijenila poruku s prijateljicama, znate onu neobaveznu preko Vibera ili WhatsAppa, obično u obliku GIF-a. Poneka usmena čestitka stigla bi i od kolega na poslu. Koliko me sjećanje služi, samo su jedan ili dvojica proteklih godina znali kupiti cvijeće i dijeliti ga kolegicama.
Da, moja generacija danas definitivno češće spominje #metoo pokret i više je zanima što će biti s ozloglašenim, sada posrnulim holivudskim mogulom Harveyjem Weinsteinom. Uostalom, i pitanje koje sam postavila dečku nije bilo ozbiljno. Bilo je bez očekivanja, da skrati vrijeme. Tek prolazna znatiželja koja se na kraju ipak pokazala tvrdoglavijom nego što sam očekivala. To je moja generacija, pomislila sam, i zapitala se a što je s drugima. Što je, palo mi je na pamet, s mojom 84-godišnjom bakom Dragicom? Odlučila sam to doznati.
Njezina boja glasa odjednom je, na moje iznenađenje, postala nekako drugačija, živahnija. Katapultirala sam je, postalo mi je jasno, u neko drugo, prošlo, ljepše vrijeme. Prisjećajući se načina na koji je obilježavala taj dan, počela mi je pričati o osjećaju zajedništva i topline na čiji se nedostatak u današnjem svijetu ionako već dulje vremena žali. Ispričala mi je kako su ona i njezin suprug, moj preminuli djed, na Dan žena pohodili zabave. Kavane i gostione taj su dan, kaže, bile prepune.
"Išlo se u parovima, muškarci i žene. Skupili bi se svi prijatelji, po tri, četiri para. Svirala je živa pleh glazba i muzičari bi išli od stola do stola. Muškarci bi svojim suprugama naručili poneku pjesmu", ispričala mi je i zaintrigirala me. Njoj je taj dan očito značio puno. Ostao joj je u dobrom sjećanju. Je li takav slučaj i s drugim ženama?
Viša medicinska sestra Vesna Vukšić (62) također o Danu ženu i načinu na koji se obilježavao razdragano priča. No, s jednom razlikom. Kada govori o tom danu, ne spominje parove. Spominje prvenstveno žene.
"Uvijek je bilo malo svečanije nego drugih dana. Bile smo pošteđene posla, ne samo na radnom mjestu, nego i kod kuće. Bio je to dan kada muškarci nisu očekivali da će im sve biti servirano", kaže kroz smijeh.
Dodaje kako bi uvijek dobila cvijet od supruga, ali bi se Dana žena uvijek sjetio i netko od muških kolega na poslu. Ako nije bilo karanfila, govori, nabrali bi visibabe. Cvijeće bi svojim majkama poklanjala i djeca koja su u vrtiću i osnovnoj školi izrađivala i čestitke.
"Sjećam se da mi je kći jednom na biciklu donijela cvijeće, lončanicu koju je kupila. Godinama sam je imala. Još uvijek čuvam i čestitke u svojoj knjizi recepata. Jako su mi drage", otkriva.
"U to su vrijeme muškarci još dominirali, ali nekako su i oni shvaćali da ženama treba dati pažnju i ženama je to imponiralo. No, kad se slavilo, slavile su žene. Ako je bila neka fešta, išle smo više same, bez muškaraca", prisjeća se.
Slično priča i 68-godišnja umirovljenica Željka Čaja koja je cijeli radni vijek provela u Službi društvenog knjigovodstva, današnjoj Fini.
U njezino vrijeme, priča mi, nije bilo velikih zabava kao u slučaju njezine majke, dakle slavlja kojima bi prisustvovali i bračni partneri. Ona i njezine prijateljice taj su dan obilježavale druženjem nakon posla. Naravno, i one su to činile bez svojih supruga.
"Malo smo neformalno razgovarale, zezale se. Bilo je zgodno, možda ne i samo zbog Dana žena i onoga što je on trebao značiti, nego i zbog činjenice da nakon posla nismo išle ravno doma. Osim toga, i kontakti na poslu postali su bolji. Žene su prijateljevale. Kad ste na poslu i imate obaveze, nemate se vremena povezivati, razgovarati o privatnim stvarima i pokazati svoju osobnost jer sve mora biti službeno", objašnjava i dodaje kako se uvijek čestitalo. A kad je počela raditi, 70-ih godina, sjeća se da im je i sindikat podijelio karanfile.
No, prema njezinu mišljenju, darivanje čestitke ili cvijeća je pro forme.
"Kakve koristi od toga da na Dan žena dobijete cvijeće na poslu, a ostale dane vas ne poštuju", pita se, iako odmah dodaje kako je njezin šef bio krasan čovjek i korektna osoba. Uvijek bi, redom, svim ženama čestitao taj dan.
No, Dan žena je s vremenom kod nas, pogotovo nakon 1990-ih godina, dobio određenu "povijesnu patinu", kao da je izgubio "staru slavu". Sve moje sugovornice slažu se u tome. Dan žena s vremenom se počeo tretirati kao nekakvo "komunističko naslijeđe". Prema njihovu mišljenju, to je potpuno neopravdano. Za njih je Dan žena mnogo, mnogo više. I to s pravom.
Njegova prošlost seže još u 1909. godinu kada je Socijalistička stranka Amerike 28. veljače organizirala Dan žena u New Yorku, kao vapaj kojim su žene tražile bolja prava i radne uvjete. Poslije je na europskom kontinentu, u Njemačkoj, na Međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena predloženo da se taj datum obilježava kao dan radnica. Doduše, isprva se prvenstveno obilježavao u socijalističkom pokretu i komunističkim zemljama, no 1967. godine prigrlio ga je prvo feministički pokret, a poslije, 1975., i Ujedinjeni narodi. Općenito govoreći, u nekim se zemljama uopće ne obilježava. U drugima se to radi naveliko - ili kao dan slavljenja žena ili kao dan borbe i prosvjeda.
Njegova je važnost u ovom potonjem kontekstu neizmjerna. S vremenom je u Europi čak postao poznat i kao Međunarodni dan borbe žena - borbe za pravo glasa, za jednaku plaću i ekonomske prilike, jednaka prava, reproduktivna prava te kao dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Upravo na tu činjenicu osvrće se i jedna od naših najboljih glazbenica, Zdenka Kovačiček, koja - kako i sama ističe - u svom repertoaru ima i pjesmu "Ja sam žena (za sva vremena)".
Žene su tim danom nešto postigle, tvrdi ona, i prema njezinu mišljenju on se treba obilježavati, tim više što žene još nisu potpuno ravnopravne. Postale su hrabrije, dodaje, no proces nije završen.
"Žene i u ovom našem kapitalizmu imaju pravo tražiti bolje plaće i poboljšanje radnih uvjeta. Koliko ima zlostavljanja, koliko je žena ubijeno. Žene treba potaknuti da misle na sebe", tvrdi. Dodaje kako se u bivšoj državi Dan žena obilježavao jako svečano te se ženama koje su radile u tvrtkama posvećivalo puno pažnje, ponegdje je bio čak i neradni dan. I ona je uvijek nastupala na taj dan. Koncert tim povodom voljela bi održati i danas.
Isto tako, žene bi, prisjeća se, dobivale i ruže.
"Bio je to lijep potez s muške strane. Mislim da su i muškarci koristili taj praznik u svoju korist jer vole slaviti, a i inače smo nacija koja to voli", rekla je.
No, što je sa slavljem ove godine? Govori mi da će 8. ožujka zasigurno na neki način obilježiti. Ona i njezina prijateljica definitivno će nešto fino pojesti i popiti.
I Željka Čaja mi to kaže.
"Sigurno ću se prisjetiti na taj dan. Muškarci su, uostalom, i dalje bolje plaćeni od žena za isti posao", tvrdi te dodaje kako će i likovna radionica za treću dob "Društvo naša djeca", u koju je učlanjena, u povodu Dana žena upriličiti izložbu "Sva lica žene" u knjižnici August Cesarec na Kvaternikovu trgu u Zagrebu. Izložba i popratni program posvećeni su ženama u umjetnosti i javnom životu. I da, zasigurno će s prijateljicama otići na kavu.
Kako žive žene 2020. godine? Kliknite OVDJE i pogledajte ostatak našeg moćnog specijala u povodu Dana žena