BEOGRAD - Pilot Ratnog zrakoplovstva Jugoslavenske narodne armije Suad Hamzić u svojim letačkim memoarima koje u nastavcima objavljuje tangosix.rs piše o susretima s NLO-ima i dočarava odnos vojske bivše države prema tom fenomenu.
- I kod nas je ta tema uvijek bila nekako na marginama interesiranja javnosti, ali i nadležnih državnih institucija. Ipak, povremeno se o njoj govorilo i pisalo, a nadležni organi Vojske nisu mogli ignorirati činjenicu da “nešto” postoji pa su pred kraj 80-ih iz Batajnice prebazirani MiG-ovi u Titograd jer se Jastrebovi i Supergaleb G-4 nisu mogli nositi s neidentificiranim letjelicama koje su se tada učestalo pojavljivale nad južnim Jadranom. O tome postoje i izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca u čiji kredibilitet ne treba sumnjati. Da li NLO-i postoje ili ne bilo je i ostalo pitanje osobnih uvjerenja, shvaćanja ili iskustava. Ja sam uvjeren da oni nisu nikakva optička pojava, fikcija, halucinacija i slično. A evo i odakle moje takvo uvjerenje, piše Hamzić.
Prvi susret, kako navodi, imao je u proljeće 1972.
"Po lijepom vremenu, nekako u ranim popodnevnim satima, u prednjoj kabini aviona NL-12 (MIG-21, dvosjed) poletjeh na rutinsko izviđanje vremena. U zadnjoj kabini sjedio je zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Dušan Stipić. Odmah poslije polijetanja u pravcu 32 sa piste br. 1 aerodroma Bihać, kontrolor ObKL Janda, kojeg sam već dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema svome poslu, nas upita da li imamo goriva i nekoliko minuta da nešto provjerimo. Odgovorih potvrdno.
Janda nam je zadao kurs prema sjeverozapadu i visinu od 10.000 metara. Na oko 6.000 metara i ono malo oblaka ostade ispod nas i kada smo postizali zadanu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo udesno od pravca našeg leta, na velikoj visini ugledah vrlo blještavo osvijetljen predmet poput velike zvijezde srebrnastog sjaja. To priopćih Stipiću. On mi potvrdi da i on vidi isti svijetli objekt. Javih to kontroloru ObKL pitajući ga za visinu na kojoj se nalazi taj objekt:
- Nemam podatak o visini. Možete li produžiti penjanje? -
- Produžavamo ka objektu, jasno ga vidimo, približavamo se. Ovo kao da lebdi. – javih preko radio stanice.
Foto: Facebook
I zaista, blještavi objekt kao da je lebdio, stajao na mjestu, ali puno više od nas. Avion je već bio prešao u nadzvučni let i popeo na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina.
Skrenuh udesno za oko 20-ak stupnjeva i usmjerih nos aviona k objektu koji mi je sada bio u vrhu i na sredini prednjeg vjetrobranskog stakla kabine. Djelovao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov obli oblik ali mu udaljenost i visinu nisam mogao ni približno odrediti jer nisam imao nikakvog orijentira koji bi mi pomogao u određivanju dimenzija na vedrom tamnoplavom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao razriješiti dilemu, a i Janda je ušutio očigledno zato što nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći.
Prolazimo visinu od 13.000 metara, mahmetar pokazuje 1,4.
Približavamo se objektu koji je još znatno iznad nas, na 17, 19, možda 22 ili 24.000 metara!? Ali sve smo mu bliže, sve je veći. Pokušavam utvrditi da li je okruglog ili diskolikog oblika. U momentu taj objekt krenu u suprotnom pravcu, ka zapadu, smanjivao se, intenzitet blještavila se smanjio, ugasio i u sekundi mi nestao iz vidokruga!
Ono što me impresioniralo je što je krećući se brzinom od 4, 5 ili 6000 km/č – tu brzinu postigao trenutno! Ne, on nije ubrzavao. Taj objekt je krenuo i nestao tom brzinom! Stipe koji je iz zadnje kabine virio, je to isto vidio i u kasnijem razgovoru, dok smo izmjenjivali dojmove, to mi potvrdio.
- Ovaj nestade, u trenutku, ka zapadu - javih kontroloru ObKL.
- I meni je nestao sa ekrana. Vaša pozicija je oko 20 km istočno od Delnica.
Malo smo još popričali Stipe i ja o tome jer smo, a nismo ni kolege zamarali pričom o tome što smo vidjeli i doživjeli. A nitko nas službeno o tome ništa nije pitao, ni tada, ni kasnije. Nismo čak porazgovarali ni s kontrolorom ObKL kapetanom Jandom pošto to nije ni bilo predviđeno ili propisano jer svako je od nas samo radio svoj posao.
Drugi susret dogodio se nekoliko mjeseci kasnije. Bio je lijep ljetni dan bez i jednog jedinog oblačića na nebu.
Ležim na sklepanoj drvenoj klupi. Gledam u vedro svijetloplavo podnevno nebo iznad aerodroma. Ugledah srebrnasti meteorološki balon. Bio je na visini oko 600, možda 700 metara. Pogledah na sat. Još 15-ak minuta pa podne. Meteorolozi malo poranili, nestrpljivi valjda ili nekome netočan sat. Ustadoh s klupe. Gledam. Nešto mi čudno. Meteorološki balon se ne smanjuje povećavajući visinu kao obično?
- Evo ga NLO - ozgovorih ne znajući što drugo da kažem a da i drugima skrenem pažnju na taj balon koji mi se nekako neuobičajeno ponaša. Koji stoji u mjestu, ne penje se, ne smanjuje se do iščezavanja iz vidokruga kada se popne na preko 3 – 4000 metara ili uroni u neki oblak.
Foto: Facebook
Skoro svi pogledaše u nebo. Poče zezanje i komentari poput: NLO, vanzemaljci, mali zeleni ali i najčešća konstatacija da je u pitanju meteorološki balon. Većina se nakon kratkotrajnog gledanja vrati svojim temama razgovora, a nas nekoliko nastavismo gledati u taj svijetli srebrnasti predmet okruglog oblika koji je i dalje lebdio iznad sredine piste broj 1.
Odjednom, vidjeh potpuno isto što sam video iznad Delnica nekoliko mjeseci ranije iz kabine MIG-a!
Nepoznati objekt ubrzavši trenutno, bešumno, opet u pravcu zapada, Plitvičkih jezera, u sekundi nestade iz vidokruga! Nas nekoliko koji smo tog momenta gledali u taj objekt se samo zgledasmo. Nismo čak ni komentirali.
Oni koji taj “start” nisu vidjeli konstatirali su da ih zajebavamo, da se balon, normalno popeo visoko i iščeznuo iz vidokruga. Ali nekoliko minuta kasnije s onog položaja aerodromske meteo stanice južno od centra piste poče se uzdizati meteo balon. Točno u podne!
Treći, noćni, susret sa NLO bio je krajem 1973. ili početkom 1974. godine. Letio sam drugi trenažni noćni let na visini oko 5000 metara.
- Vidra 12 imate li goriva za nekoliko minuta više? – upita me Janda dok sam se na visini oko 5.000 metara iz pravca istoka približavao Karlovcu.
Pogledah stanje goriva iako sam znao da ga za toliko imam viška. Potvrdih to kontroloru. Upravo ugledah svjetla Karlovca djelomično pokrivenog oblacima na desetak kilometara ispred sebe.
- U redu 12, snizite u tom kursu na 2.500 metara. –
Potvrdih da sam razumio poruku i malo smanjivši snagu motora počeh snižavanje na naređenu visinu. Nad sjevernom periferijom Karlovca postigoh zadanu visinu kada mi Janda naredi zaokret ka jugu u kurs oko 200 prema Dugoj Resi. Upravo po preletu tog mjesta leteći između oblaka koje sam više osjećao nego video, ugledah ispred sebe na daljini od nekoliko kilometara, na mojoj visini, niz svjetala kojima sam se brzo približavao. Ispustih kočnice ne mijenjajući snagu motora.
- Vidim svjetla. Kao kod putničkog aviona - javih.
- Nema tu ni jednog civila – čuh odgovor kontrolora koji je sigurno znao što radi, jer tada je Oblasna kontrola letenja u Zagrebu, među prvima na jugu Evrope već imala najmoderniji švedski radarski sistem AS-70 (vojna), tj. “Julija” (civilna oznaka), u sprezi, koja je osiguravala potpun nadzor nad zračnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.
Ne skidajući pogled sa svjetlećeg objekta pokušavao sam utvrditi o čemu se radi. Približavajući se objektu ostavih ga namjerno malo sa lijeve strane moje putanje da bih ga što bolje promotrio. Bio sam sve uvjereniji da taj objekt nema nikakvu brzinu jer ne mijenja svoj položaj, ne udaljava se, ne približava se velikom brzinom, ne mijenja se rakurs, izuzev što mu se ja približavam. Približavam se svjetlima koja sada vidim jasno. U liniji su, imam utisak u malo povijenoj liniji, ali jarka, prejaka za civilni avion čak i da su svi putnici držali podignute rolerice na prozorima.
Imam dojam da svjetla lagano, sporo, mijenjaju nijansu, boju između svijetlo zelene, žute i blago ljubičaste. Tek kada mi je glava bila okrenuta pod 90 stupnjeva ulijevo znao sam da prolazim pored tih svjetala ali pojma nisam imao kako daleko od njega 100, 200 ili 300 metra. Nisam imao predstavu kojih dimenzija je taj objekt, koliko duga je ta linija čudnih svjetala.
- Što je ovo? - pitam zbunjeno, tek da nešto kažem, da se javim.
- Ne znam ni ja, vaš kurs za Rakovicu je…produžite na toj visini
Krećem u lijevi nagib, u zaokret, zavrćem glavu unazad da još promotrim taj objekt, ali ulijećem u oblak. Pogled prenosim u kabinu, na instrumente, postavljam zadani kurs i visinu, podešavam snagu motora da ponovo uspostavim brzinu od 800 km/čas. Radio kompas prebacujem na 5. kanal “RA” – Rakovica koji će me dovesti na tzv. ulazna vrata mog aerodroma na koji slijećem nekoliko minuta kasnije.
Niti sam kome pričao, a niti me tko pitao šta sam vidio i doživio u tom letu. Nisam ni telefonom pozvao Jandu, da ga ne ometam, jer on je još radio svoj posao a ja sam, bar za to večer, svoj završio.
To i nije bio susret već naprosto promatranje čudnog, jakog svjetla koje je nekoliko minuta stajalo negdje iznad Petrinje ili Siska oko ponoći u proljeće 1975. godine. Nas 4 ili 5 pilota promatralo je to čudno svjetlo sa različitih pozicija i visina sa udaljenosti od 50 do 150 kilometara pokušavajući mu odrediti poziciju i visinu.
Tu noć letjeli smo po zadatcima Radio tehničkog izviđanja praktično nad teritorijem 2/3 Jugoslavije.
Vraćao sam se na visini oko 7-8000 metara s južnog Jadrana i približavajući se Bosanskom Petrovcu kada na sjeveru daleko, vrlo daleko, na visini većoj od ugledah jarko svjetlo koje je, imao sam utisak stajalo.
Neko od kolega javi da vidi neobično, jako svjetlo. Javi se drugi, pa treći kolega. Javih se i ja priopćivši svoj dojam o poziciji i visini tog objekta, izvora te svjetlosti.
Usuglasismo se da je to svjetlo onih čudnih boja promjenjivog tona i nijanse, ali i da je visoko preko 15.000 metara, da se ne pomiče, te da mu je pozicija negdje između Siska i Petrinje, a jedan kolega je navijao za malo sjeverniju poziciju, bliže Ivanić Gradu.
Nakon nekoliko minuta svjetlo nestade. Tu noć ja na Oblasnoj kontroli u smjeni radio neki kontrolor kojeg naša konverzacija nije interesirala i zaintrigirala da i on pažljivije pogleda u svoje ekrane. Ili bar da javi da on ne vidi ništa .
Nakon slijetanja malo smo prodiskutirali o utiscima ali su i oni ostali samo naši, potpuno osobni.
Ovo i nema veze s mojom letačkom karijerom ili susretima s NLO ali ima s činjenicom da se odnos prema neuobičajenim pojavama na (ex)našem nebu ni do danas nije promijenio.
Ljeti u mojoj kućici kod Kotora kada sam u njoj sam ili kada se familija ili društvo raziđe imam običaj da se zavalim u stolicu i meditiram najčešće gledajući u vedro zvjezdano nebo.
U dva navrata, prvi put u ljeto 2008. pa ponovo 2011., vidio sam neuobičajenu pojavu na nebu prelijepog Bokakotorskog zaljeva. U oba slučaja iznenadno se palilo svjetlo izuzetno blještavo, snažnog intenziteta, nekako hladno rekao bih, nestvarno snažno i hladno. Trajalo je oko 2 sekunde i opet se gasilo. U tom trenutku obasjalo bi intenzivnom hladnom svjetlošću moj cijeli vidokrug, a stijene iznad Dobrote kao da su se približavale meni bliže, jasnije, svjetlije nego usred sunčanog dana. I one su tada djelovale nekako svjetlije i hladnije. Sutradan i narednih dana bih osluškivao da li će itko od susjeda, turista ili medija spomenuti tu pojavu. Nikada je nitko nije spomenuo. Kao da se to i nije dogodilo.