TVRDOGLAVE ČINJENICE

Milanović ima potencijal da postane točka okupljanja lijevih birača

U ovom političkom trenutku doživljava ga se kao rješenje za probleme koji u značajnoj mjeri proizlaze iz njegove političke ostavštine. Koliko je to realno, tek će se vidjeti
 Damir Krajač / CROPIX

Zoran Milanović kandidirat će se na sljedećim predsjedničkim izborima... Ova rečenica danas se ipak ne može smatrati zaključenom. Milanović kandidaturu nije objavio javno, nije - barem formalno - okupio stožer niti je - barem javno - definirao svoj program.

No, bivši premijer danas obilazi podružnice stranke koju je donedavno vodio, a nakon mjeseci šutnje komentira događaje u SDP-u, pa čak i izražava otvorenu potporu stranačkoj listi na europskim izborima. Njegovi politički intimusi, poput Joška Klisovića, na sav glas promoviraju mogućnost takve kandidature. Sve te činjenice poprilično su indikativne, no bez obzira na to hoće li se na koncu Milanović kandidirati, neosporno jest da se vratio u hrvatsku politiku.

O njegovim se planovima raspravlja, njegova reaktivacija se istovremeno proklinje i zaziva, njegovi koraci se prate, rijetke riječi osluškuju i analiziraju. Ta programirana odsutnost, koju je, po svemu sudeći, sam kreirao, daje i konkretne rezultate: rejting mu raste, toliko da više nitko i ne spori da je on glavni konkurent aktualnoj predsjednici. I sve to a da čovjek nije rekao niti riječ o predsjedničkim izborima... Taj trend, dakako, svjedoči o znatnom političkom potencijalu.

Je li on dovoljan za pobjedu na izborima u ovom je trenutku prerano reći, no politička resurekcija Zorana Milanovića pokazuje zašto je politika umijeće prepoznavanja trenutka.

U trenutku odlaska Zoran Milanović u značajnom dijelu lijevog biračkog tijela bio je doživljavan kao divizivna figura, čovjek opsjednut konfliktima i relativizator osnovnih vrijednosti do kojih je tom dijelu javnosti stalo. Manje od tri godine poslije mnogi će baš u Milanoviću i njegovu angažmanu vidjeti šansu za ujedinjenje značajnog dijela umrtvljene lijevo-liberalne scene, povratak birača i dinamizaciju opozicijskog djelovanja.

U ovom političkom trenutku Milanovića se tako doživljava kao rješenje za probleme koji u značajnoj mjeri proizlaze iz njegove vlastite političke ostavštine. Koliko je to realno, tek će se vidjeti, no kako god završio Milanovićev povratak, disruptivna je sila na hrvatskoj političkoj sceni.

Što vlastitim snagama, što zahvaljujući nefunkcionalnoj oporbi, Andrej Plenković i HDZ tijekom zadnje dvije i pol godine uspjeli su pacificirati političku scenu. Najžešća politička borba u tom razdoblju vodila se unutar samog HDZ-a, no s obzirom na okolnosti, u tom razdoblju rejting Plenkovićeva HDZ-a bio je iznimno postojan.

Unatoč sapunici oko Agrokora, propasti brodogradilišta, kolapsu zdravstva i brojnim imovinskim skandalima s kojima su bili povezivani visoki stranački dužnosnici, HDZ je kontinuirano najjača politička opcija u zemlji, dok su ankete s druge strane pokazivale rastuće nepovjerenje prema Vladi i sentiment javnosti da država ne ide u pravom smjeru. Razlog anketnom paradoksu vjerojatno se krije baš u nedostatku alternativnog rješenja i rasipanju lijevih glasača na više novih - uglavnom protestnih - opcija.

Milanović, unatoč hipoteci relativno neuspješnog premijerskog mandata, ima potencijal da postane točka okupljanja tih glasova, barem u drugom krugu izbora. Tamo bi, teoretski, mogao računati na glasove SDP-ovaca, Amsterdamske koalicije (uz moguću suzdržanost IDS-a), Reformista, Starta Dalije Orešković te barem dijela birača platforme Možemo, HSLS-a i HNS-a. S druge strane, njegov angažman bi na drugoj strani zbog neskrivenih osobnih animoziteta pridonio još većem približavanju Milana Bandića HDZ-u i desnici.

Takva nova arhitektura ne bi se automatski preslikala na parlamentarnu politiku, no stvorila bi određene preduvjete za koordiniranije djelovanja lijeve oporbe. U slučaju Milanovićeve pobjede - što nije opcija koja se može isključiti - ljevica bi preko Pantovčaka dobila institucionalnu platformu za djelovanje, slično kao što je desnica uvelike koristila Kolindu Grabar-Kitarović za potkopavanje Kukuriku koalicije. Ipak, čak ako Milanović i ne uspije, efekt žestoke kampanje i zajedničkog angažmana dinamizirat će oporbu.

Moguće je da će Milanovićev povratak značiti i ponovnu eskalaciju maligne identitetske politike kakvu je u zajedničkoj izvedbi s Tomislavom Karamarkom vodio većim dijelom svog mandata, no u usporedbi s trenutačnim vegetativnim stanjem političke borbe, mnogi će i to vidjeti kao pomak nabolje.

Loša oporba gorivo je koje pokreće lošu vlast, a koliko god to čudno zvučalo, pojava respektabilnog vanjskog neprijatelja možda bi prisilila HDZ da se prestane baviti samim sobom i energiju uloži u upravljanje državom. Taj rezultat, kad bi se dogodio, bio bi puno važniji od identiteta osobe koja će sjediti na Pantovčaku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. listopad 2022 10:56