Kako se primiče kraju, putovanje Zorana Milanovića po Australiji i Novom Zelandu doima se još besmislenijim nego na početku. Očekivanja da bi se u međuvremenu moglo pojasniti zašto je hrvatski premijer dva tjedna potrošio na krstarenje dalekim destinacijama, ta se očekivanja nisu ispunila. Hrvatskoj javnosti nije pruženo ni jedno suvislo objašnjenje njegove turneje. Nije podastrt nijedan jedini razlog koji bi je mogao opravdati. Upravo suprotno, ponuđeno je mnogo dokaza da ta vizita nije imala nikakvog ekonomskog ni političkog smisla. Zaista, premijer Milanović opet je pokazao da je sam sebi najveći neprijatelj. Poruke koje je svojim putovanjem uputio domaćoj javnosti razornije su od svega što bi mu Tomislav Karamarko mogao smisliti i napakirati.
Prvo, svojom ekspedicijom Milanović se predstavio kao čovjek koji ne zna što bi sa sobom. Koji nema prečeg ni pametnijeg posla pa sebi može dopustiti, za njegovu poziciju neshvatljivo dugotrajno, tumaranje po svijetu. Čuli smo da tamo nije išao ni po pare ni po glasove. Ali po što je zapravo išao - to nismo imali priliku čuti. Usto, aktualni hrvatski premijer - koji inače jako pazi na svoj status pa u Zagrebu ne želi primiti ni strane ambasadore, jer, kao, oni nisu njegova ranga - sada se mahom družio s ljudima iz drugog ešalona, pa se tako našao i na prijamu kod gradonačelnika jednog sidnejskog predgrađa, koji je novinarima priznao da mu je to prvi šef vlade kojeg je imao čast ugostiti. Zatim je malo šetao po muzejima, položio je neke vijence, održao dva predavanja na fakultetima, gledao Aboridžine, slušao hrvatski folklor... Teški državnički poslovi!
Milanovićev razgovor s premijerom Novog Zelanda Johnom Keyem bio je kurtoaznog karaktera. Susret s australskim kolegom Tonyjem Abbotom još nevažniji. Navodno je gost domaćinu eksplicirao svoje viđenje ukrajinske krize. Lako je zamisliti kako je to izgledalo: kad se Milanović lani u Hercegovini sastao s Milom Đukanovićem, očevici tvrde da mu je dva sata objašnjavao situaciju u Crnoj Gori.
Rezimirajući začudno putovanje hrvatskog premijera po dvije daleke zemlje profesorica Mirjana Kasapović piše da “ni britanskim monarsima u 19. stoljeću nije trebalo toliko vremena za posjet svojim bivšim kolonijama u Novom svijetu” te da su i oni “valjda imali sadržajniji i važniji program od klatarenja po prigradskim općinama, posjeta privatnim slikarskim atelijerima i promatranja klokana”.
Drugo, Milanović nije stavio put pod noge ni zbog uspostavljanja komunikacije s jakom hrvatskom dijasporom u Australiji i Novom Zelandu. Premda je prethodno govorio kako razgovorom želi otvoriti mogućnost za građenje novih odnosa između Zagreba i iseljeništva. Ali takvih razgovora skoro da nije bilo. Hrvatski klubovi hrvatskog su premijera odbili primiti, što govori ne samo o nekulturi, lošoj volji i političkom ekstremizmu njihovih kolovođa, nego i o potpunoj nepripremljenosti Milanovićeva posjeta.
Usto, šef se hrvatske vlade dao impresionirati od šačice prosvjednika i uvući u, s njihove strane zametnutu, bezveznu polemiku: Tito ili Tuđman. Braneći se od potpuno neosnovanih transparenata da je Brozova lutka, praktično se odrekao Tita. Što - treba li podsjećati - Franjo Tuđman nikad nije učinio. O Titovu se naslijeđu može raspravljati, ali nikako ne u nadvikivanju s onima koji i danas smatraju da je NDH bila alternativa i po svojim klubovima još drže Pavelićeve slike. Pred njihovim prosvjedima, koji su, usput rečeno, bili mlaki i brojem malobrojni, hrvatski se premijer nije imao razloga povlačiti.
Treće, svojom vremenski raskošnom ekskurzijom po Australiji i Novom Zelandu Milanović je pokazao ignorantski odnos prema problemima nabijenoj situaciji u Hrvatskoj. Odjezditi negdje daleko dok se u Saboru lome koplja oko rebalansa budžeta, najvažnijeg dokumenta svake vlade, posve je neozbiljno i neodgovorno. Bez obzira što u više od dvije godine mandata nije uspio pomaknuti ekonomiju ni za milimetar nabolje, premijer se odlučio počastiti dvotjednim odmorom, na teret poreznih obveznika. Svojim potpuno besmislenim i praktično beskorisnim putovanjem po dalekim odredištima ovdašnjoj javnosti, čini se, šalje poruku da diže ruke od Hrvatske.
Ali, možda će se neki rezultati ipak naknadno pokazati? Za boravka u Australiji Milanović je, eto, sretno dogovorio da će mu naše gore list, Charles Bilich, napraviti portret. Isplatilo se za to potegnuti preko svijeta. Umjetnost će sigurno procvjetati