Jedini smisao postojanja društvene zajednice malograđanin nalazi u ostvarenju vlastite sreće i berićeta. Ako ga javne institucije, formalni i neformalni oblici kulturnoga zajedništva, banka, pošta i obdanište ne mogu učiniti sretnim i bogatim, malograđanin je duboko frustriran. Kada mu spomenete novac za kulturu, on zavapi: ima za Tolstoja, a nema za vrtić i papicu mojoj kćerkici? Kada čuje za prava manjina, malograđanin se izbezumi: a što je s mojim pravima? Malograđanin razmišlja u deminutivima, takav je njegov jezik i govor, umanjenice su jedina forma njegove društvene snošljivosti.
PREDALI ZAHTJEV ZA RAZVOD DAN NAKON REFERENDUMA ‘Nije da se ne volimo, ne želimo se crveniti pred prijateljima’
Da se poslužimo njegovim jezikom, malograđanin je po definiciji nacić, a društvena zajednica rijetko je toliko bogata, rijetka su tako prosperitetna vremena i rodne godine, da mu pruže potrebnu mjeru materijalnih dobara da se i ne ponaša kao nacić: nacionalist, nacionalsocijalist, nacist. On ne razumije zašto o njemu govorimo s prezirom - premda uopće nije u pravu, jer mi o njemu govorimo sa strahom - i najradije bi nas upitao zašto republika uopće i postoji ako ne služi ostvarenju njegove sreće i materijalnog komfora? Ne samo njegove sreće, spreman je dodati, nego sreće i komfora svakoga od nas, i svih drugih malograđana, i svih drugih obespravljenih Hrvata katolika.
Građanin danas ne razmišlja o smislu postojanja društvene zajednice. Republika se njemu podrazumijeva, kao što mu se podrazumijeva da dan ima dvadeset četiri sata, godina tristo šezdeset i pet dana. Građanina muči vlastita uloga u zajednici, ustvari zanima ga ostvarenje svoga građanskog dostojanstva. I kada je osiromašen i deklasiran, i kada je privatno nesretan i na ivici samoubojstva, građanin ne misli da su njegova sreća i berićet društveno relevantni, ali svoje dostojanstvo uvijek i svugdje smatra socijalnom kategorijom. Da bi dostojanstveno živio, da ne bi živio kao pas, građanin se zalaže za sreću i berićet drugih.
Nipošto to ne znači da je on nužno lijevih političkih uvjerenja, čak i kada je desničar, građanin će se kao građanin Rio de Janeira baviti životom sirotinje u favelama i žderat će ga to što se zajednica ne brine za te ljude, kao što će se kao građanin Zagreba najednom početi baviti pravima homoseksualaca, Srba, Židova i nenormalnih, onih dakle koji su opasno obespravljeni putem hrvatskog ustava mržnje, stadionskim neonacističkim mitinzima ili otvorenim prijetnjama - koje dobivaju podršku policije i pravosuđa - ministru Jovanoviću zbog njegova srpskog podrijetla, kao i djelatnicima Jasenovca, jer djeluju protiv interesa i slave Nezavisne Države Hrvatske.
Građanin je pritom svjestan da je u manjini. On se pravima homoseksualaca, Srba, Židova i nenormalnih ne bi ni bavio da nije u manjini. Manjinstvo je element njegova građanskog dostojanstva, ono je temeljna odrednica koja ga, uz njegovu nesklonost korištenju deminutiva u ovakva vremena, razlikuje od malograđana. Osim toga, njemu je malo neugodno da javno raspravlja o vlastitim komunalnim problemima i o tome da dijete nije upisao u vrtić i da trenutno nema novca za Frutek i Čokolino.
Franka Perković kazališna je redateljica, Bruno Gamulin je filmski režiser. U građanskom smislu, oboje su vrlo situirani. Žive u centru grada, kreću se među svijetom koji im je u stanju pružiti iluziju sigurnosti, tako da su i u najgoroj Hrvatskoj mogli nastaviti da žive kao da su izvan Hrvatske. Bilo je takvih ljudi i 1941. i 1945, koji rat nisu ni osjetili, osim što im se smočnica, avaj, 1943. ispraznila. Bilo je dovoljno okrenuti glavu u stranu, ništa ne primjećivati, gledati svoja posla, a četiri godine brzo prolete. Je li bilo moralno tako postupati?
U zemlji u kojoj nadbiskup Stepinac 1943, nakon što Židova i Srba u Zagrebu više nije bilo nijednog, prima najviše državno odlikovanje iz ruku poglavnika Pavelića nema previše smisla držati moralističke propovijedi. Ali nešto drugo je važno u priči o tom i takvom zagrebačkom građanstvu, koje nije moglo učiniti ništa, pa onda ništa nije ni učinilo, da zaštiti vlastito dostojanstvo, štiteći svoje susjede Srbe, Židove, homoseksualce i nenormalne: nisu njih deklasirali komunisti i partizani, kada su u svibnju 1945. provalili u prijestolnicu Nezavisne Države Hrvatske, nije ih deklasirala ni nacionalizacija, ni život pod čvrstom rukom, koji će potrajati do Rezolucije Informbiroa i još godinama kasnije.
Oni su ostali deklasirani mnogo prije dolaska partizana, jer nisu postupali kao građani, izgubili su osjećaj za osobno dostojanstvo, pretvorili su se u krpe, u nijeme krpene lutke, koje promatraju zagrebačke malograđanske i vjerničke orgije, tu borbu hrvatskoga naroda protiv svih rasno i ideološki nepoćudnih manjina: Srba, Židova, homoseksualaca, masona, komunista, riječju - nenormalnih. Kada je na bijelome konju revolucije ujahao u savojski kraljevski grad Zagreb, boljševik Tito nije im imao što oduzeti. Njih naprosto više nije bilo.
Franka Perković i Bruno Gamulin ne žele prihvatiti takvu sudbinu . Oni su u referendumskoj hrvatskoj noći naprosto odlučili ostati to što jesu: građani. Kada je njihovim sugrađanima homoseksualcima, samcima i nevjenčanim parovima, žiteljima njihove građanske Republike, zabranjeno da hodaju pločnikom, nego ih je Ustavom potjeralo da idu po kolovozu i po tramvajskim tračnicama, Franka i Bruno odlučili su se ne ponižavati i sišli su s pločnika na koji, po Ustavu, imaju pravo.
Dođu vremena, zaključili su oboje skladno, kada čovjek mora sići s pločnika da bi ostao čovjek. Ako sutra, kao što se najavljuje, budu uvedene žute i ružičaste trake, kojima bi bili označeni homoseksualci, Srbi, Židovi i nenormalni, nema sumnje da će Franka Perković i Bruno Gamulin sebi navući te trake. Uzalud će ih hrvatska policija i sudovi uvjeravati kako su trake uvedene da bi se od narodnoga gnjeva zaštitili homoseksualci, Srbi i Židovi, kao što se to prvotno govorilo i u Hitlerovo vrijeme, Franka Perković i Bruno Gamulin pokazali su da su spremni do kraja se nositi s ulogom građana.
Kada su podnijeli zahtjev za sporazumnu rastavu braka, jer nisu spremni konzumirati pravo koje je ekskluzivno dodijeljeno jednima, a ustavno uskraćeno drugima, njih dvoje nisu optužili sve one koji će nakon referendumskoga dana, ipak, ostati u svojim toplim i mekanim brakovima. Po tome se, uostalom, građanske geste i razlikuju od malograđanskoga uličnog urlanja. Sve što čini, građanin čini u svoje ime. On ne vodi računa o narodnome dostojanstvu, o vrtiću, Fruteku i o sličnim tricama i kučinama, nego brani sebe i svoje pravo da u vremenima općeg poniženja ostane neponižen.