Dogodi se tako, premda ne baš naročito često, da se i u nas kvalificiran, zanesen, katkad i darovit čovjek, zatekne na položaju s kojeg se odlučuje i djela u korist zajednice. Obično to loše završi, i ne zna se što nesretnika na kraju više košta, to što je znao što radi, to što je radio s marom i zanosom, ili to što je, možda, imao talenta.
Takav s gorčinom napušta visoko namještenje, i dobro je prošao ako ga usput ne zaliju katranom i ne uvaljaju u perje, a najgore biva ako mu incident izmijeni karakter, i učini ga bezvoljnim, tromim i ogorčenim, kakvi, opet, većinom već jesu ljudi koji u nas nešto znaju i u nekom poslu, zanatu ili umijeću imaju veću vještinu nego što je po nuždi potrebno.
Miljenko Domijan (1946.) izuzetak je među tim kvalificiranim i zanesenim izuzecima. Njega je devedesetih, tko zna kako, zašto i po čijoj inicijativi, uzdiglo na položaj glavnog konzervatora pri Ministarstvu kulture. Visoka činovnička dužnost, za koju nije lako reći je li, u dobu prvobitne akumulacije kapitala i rađanja kapitalizma u Hrvatskoj, iritantnija, ili je škodljivija.
Njegovo nije da s najvišeg mjesta određuje što je, sa stanovišta žive materijalne povijesti, dopustivo, nego je njegovo da određuje što nije dopustivo. I da uznastoji na povratku materijalne baštine u neko prethodno, ratom i vremenom narušeno stanje.
Takav visoki položaj malo tko bi poželio, jer od njega nema znatne materijalne koristi. Ali nema mnogo položaja u državi s kojih se tako i toliko može omesti svaka - govorilo se - poduzetnička inicijativa, kao s položaja glavnog konzervatora.
No, ipak, nekim čudom, stjecajem okolnosti, ili zato što uvijek i u svemu mora postojati neki izuzetak, Miljenko Domijan se održao sve do današnjih dana. I u tih je dvadeset, skoro će biti i trideset godina učinio čuda u obnovi, zaštiti i obrani hrvatske materijalne - a u neka doba, kao pomoćnik u Ministarstvu, i nematerijalne - baštine, i povratku svakog kamena, i svake stvari tamo gdje joj je mjesto.
Radan, elokventan i karizmatičan, renesansni tip zaostao nekim čudom u Rabu iz tko zna kojega stoljeća, i sam kao neka vrsta davno prevaziđene i privredno neproduktivne starine, pritom rječiti i lajavi Mediteranac, rasni i raskošni usmeni pripovjedač, omađijao bi koga već treba, i pritom neprestano radio, postajući radom nesmjenjiv. Jedan od onih činovnika, kakvih je opet u nas malo, koji, premda na visokom položaju, kod ljudi stvaraju dojam da su za nešto još više, za što, međutim, nemaju ambicija.
Sreo sam ga, uvijek u prolazu, dva-triput u životu, uvijek usput i s nogu. Ali redovno se čujemo putem telefona. Što u mom slučaju nije sasvim nezanimljivo spomenuti. Miljenko Domijan je, naime, posljednjih godina jedini čovjek s kojim telefonski duže od deset sekundi razgovaram, i kojem redovito odgovaram na poziv. Kako je do toga došlo priča je, možda, za fikciju.
Izložba Miljenka Domijana u Klovićevim dvorima, koju je nazvao “Od oka k srcu”, prvi je javni kulturni događaj na izmaku proljetne epidemije covida-19 u Hrvatskoj. U čemu, opet, ima viška metaforičnih i metonimijskih potencijala: na kraj epidemije crne kuge jedan Rabljanin nezainteresiranom puku pokazuje svoje slike. Riječ je o, čini mi se, devet zasebnih fotografskih ciklusa, među kojima su, jedan ili dva, i crtački ciklusi.
Domijan, bezbeli, nije profesionalni fotograf, niti je profesionalni crtač. Ali nije ni amater. I to je važno napomenuti i znati. Fotografski aparat, blok za skiciranje, olovka i pero su špahtla i mistrija njegove meštrije. Alat kojim se u radu služi, i kojim profesionalno vlada, premda nije profesionalac. On je kao romanopisac koji ne piše romane, kao Borges.
Najprije o crtežima, premda ih je manje nego fotografija, ali oni su, crteži, fascinacija ovog gledatelja - bit će i zato što ne zna crtati, nema crtačkog dara. Premda nije arhitekt, nego je povjesničar umjetnosti, Domijan crta kao što crtaju, nabrajam od ove vrste one koje volim, Álvaro Siza, Aleksandar Deroko, Juraj Neidhardt i, onaj čije crteže najviše volim, Bogdan Bogdanović. Istina, on nije arhitekt, ali njegova su uobličenja, predjeli, skice, izrazito arhitektonske.
Dok strip-crtač, slikar ili kipar u crtačkom poslu, u crtežu obično, premda ne i nužno, nalaze ono što i pisac u fikciji, i tako biva čak i kada “precrtavaju” stvarnost, arhitekti crtaju kuću, ili tijelo, u prostoru, bez pomisli na fikciju. Oni dokumentiraju prizor, dok ga oni prvi izumljuju. Razlika nije u konačnom rezultatu, nego je razlika u pravcu iz kojeg se do njega došlo.
I, naravno, razlika je u tome što fikcionalni crtači od greške u crtanju, od krivo povučene linije mogu nešto izmisliti, mogu uvjeriti gledatelja da to nije bila greška, dok dokumentaristima to nije dopušteno. (I još jedna važna napomena: dokumentaristi mogu biti, često i jesu, kao Siza i Deroko, lirici i pripovjedači, kao što mogu biti i nadrealisti, kakav je genijalni Bogdan Bogdanović - pogledajte i pročitajte njegovu “Knjigu kapitela”).
Domijan crta majstorski, crta tako da gledatelj poželi njegov crtež. Pritom, nije stilski obavezan, nego crta iz karaktera i iz raspoloženja. Ili vrlo pomno i detaljno, kao da “opisuje” kuću koju treba obnavljati, ili u nekoliko nestrpljivih i brzih linija, tako da obuhvati i zabilježi prizor. Drugi je način, naravno, fascinantniji. Drugi način otkriva onaj božanski (ili genski) talent, i kod ubogog gledatelja, naravno, budi zavist.
Ali već na crtežima vidi se nešto što je silno važno na njegovim fotografijama. Miljenko Domijan jest čovjek kuća i crkava (ovo crkava je nepotrebni dodatak, jer je i crkva kuća), takva je priroda njegova posla, ali on je, mnogo šire od toga, čovjek predjela. Bregovi Toskane, kraške dalmatinske vode, creske Lubenice, fascinacije kontekstima čovjekova svijeta, i pokušaj da se fotografira ono što je već stoput iskvareno i ekološki zagađeno žanrovima modernog doba, razglednicama, turističkim filmovima i svim tim amaterskim zalascima sunca.
Domijan pronalazi začetke apstrakcije u svježim toskanskim oranicama, u morlačkome podvelebitskom moru, pa ih kao teški metafizički radnik bilježi na svojim fotografijama, ispunjen onom djetinjom fascinacijom kakvu u odraslim godinama znaju imati samo stvarno obrazovani ljudi. Fasciniran sam njegovim fascinacijama.
Prvi ciklus ove velike izložbe, koja je svojevrsni izvještaj o jednome životu i njegovim posljedicama, iz 1974. je godine, iz vremena kada je dvadeset i osmogodišnji Domijan, mladi povjesničar umjetnosti, još pomalo i nesiguran čime će se u životu baviti, snimao svojevrsni edukativni ciklus o životu iz predmodernog doba, naslova “Bukovačka priča”.
Tema je za ono doba bila pomalo i mondena, svud naokolo snimali su se tad dokumentarci o životu u selima do kojih nisu stigli asfalt ni struja, bilo je to vrijeme ranih fascinacija strukturalizmom Claudea Lévi-Straussa, i živim oprekama socijalističkoj mondenosti legendi o tehnološkom napretku. Domijan je snimio malu antropološku studiju, koja pored ostaloga, možda, pokazuje i što je sve mogao biti, i čime se mogao baviti, da nije postao ovo što jest. Premda je i to relativna pretpostavka, jer je, možda, konzervatorski posao upravo logičan nastavak nečega što je započeto u “Bukovačkoj priči”. Konačno, od poetike suhozida do poetike armenskih ranokršćanskih crkvi jedan je mali korak.
Dva su načina na koja je dopušteno gledati ovu izložbu. Prvi je, vjerojatno, jednostavniji, ali manje tačan: gledati je na razini sadržaja i motiva, te komunikacije između ciklusa. Pariz, Bukovica, Pag, Karlobag, Toskana, Armenija, Krka i jedan koračić Podmilačja, za koji se u ovim krajevima nije ni čulo, jer je Bogu, koji je bezbeli Hrvat, ili mu je samo mater Hrvatica, premda vele i da je Poljakinja, to Podmilačje negdje za leđima, tako da ga nikad ne vidi, sve to se, i mnogo toga drugog ovdje vidi, ali zašto baš to, i u kakvoj je vezi jedno s drugim? Veza, naravno, postoji, ali olako je, kažem, ovakvo gledanje.
Drugo je, naime, mnogo tačnije. Izložba “Od oka k srcu” autobiografska je, antropološka i sociološka studija jednoga netipičnog hrvatskog intelektualca. Ovaj gledatelj je, opet, najviše voli vidjeti kao fikciju. Jer Miljenko Domijan se, za razliku od svih tih naših nesnađenih i tjeskobnih ivica kičmanovića, filipa latinovicza i melkiora tresića, s gromkom vedrinom kreće romanom.
Zamislite, recimo, koji bi to još hrvatski intelektualac danas svoju biografiju, ispisanu preko zida, na ulaznom hodniku prema izložbi, zakitio nabrajanjem nagrada i ordenja, gdje jedno uz drugo stoji da je nagrađivan i odlikovan najvišim priznanjima od hrvatske države, hrvatske struke i Srpske pravoslavne crkve. Istina, nijedan drugi hrvatski intelektualac, stvarni ili fikcionalni, niti nema takvih obostranih priznanja…
Teško Hrvatima kad im ovakvi ljudi i ovakve izložbe promiču mimo oka i pameti. Nisam vidio ni čuo da je netko nešto napisao ili rekao o ovoj izložbi.