Nije ni čudo da malko kasnim s kolumnom o OŠ Bukovac, koja je proslavila 50. rođendan. Mogao bih se izgovoriti na Dan Zagreba, koji se poklopil s tom mojom bukovačkom obljetnicom, ali postoji jači razlog. Nije mi baš lako ovako javno priznati da nisam mogao ići u tu svoju školu od prije pola stoljeća, jer sam prestar! Ali, išle su, i završile, obje moje kćeri. Moja generacija morala je u remetsku školu, koja je triput starija i u koju su išli svi moji Milčeci. I ja, ali samo do četvrtog razreda, a dalje, do male mature, u Harambašićevu. I to pjehaka kroz Maksimir, jer još nije bilo busa. A to je otprilike 4 km. Od tog pješačenja i druženja u Maksimiru nastala je, uz ostalo, i knjiga ”Zvižduk s Bukovca”, a koja je za obljetnicu u sedamsto primjeraka doštampana i od autora potpisana.
Te 1958., kad je škola otvorena, ne samo Bukovac, koji je bil još pravo prigradsko selo, nego i Zagreb - čist nekaj drugo! Na Trgu Republike od nebodera bil je samo kostur. A i Most slobode se tek gradil, a preko Save u Trnju prometovala skela. Posljednji skelar zval se Jura, što znam iz prve ruke, jer sam s njim razgovaral i o njemu, kao novinarski žutokljunac, pisal. Na proslavi 50. obljetnice OŠ Bukovac prošlog petka u “Komediji” u prvom redu sjedil sam s današnjom ravnateljicom Zdenkom Moslavac, s gradonačelnikom Bandićem, naravno, i s Ljuštinom. Pokraj nas je sjedio i ministar unutarnjih poslova Rončević, ali ne kao zaštita s najvišeg vrha, nego kao roditelj. Ministar stanuje na Bukovcu, blizu škole, i njegovo troje djece na nastavu nema potrebe voziti službeni auto. A i sam stigne na roditeljski. S ministrom Slavoncem dogovoril sam zajedničku kavu u uličnom bircu “Zvižduk s Bukovca”, da bi susjedima pokazal kak je naš kvart dobro čuvan! A za uzvrat svojem poznatom susjedu ispričal kak se naša škola za vrijeme Juge zvala ”Viktor Bubanj” (po komandantu jugo-avijacije) i bila jedina škola s avionom u dvorištu, a kojem su mnoge generacije bukovačkih đaka preletjele školovanje. I Školi preletjelo tih slavljeničkih pola stoljeća. Sve do povijesne utakmice protiv Austrije.
Zvonimir Milčec
Te 1958., kad je škola otvorena, ne samo Bukovac, koji je bil još pravo prigradsko selo, nego i Zagreb - čist nekaj drugo! Na Trgu Republike od nebodera bil je samo kostur. A i Most slobode se tek gradil, a preko Save u Trnju prometovala skela. Posljednji skelar zval se Jura, što znam iz prve ruke, jer sam s njim razgovaral i o njemu, kao novinarski žutokljunac, pisal. Na proslavi 50. obljetnice OŠ Bukovac prošlog petka u “Komediji” u prvom redu sjedil sam s današnjom ravnateljicom Zdenkom Moslavac, s gradonačelnikom Bandićem, naravno, i s Ljuštinom. Pokraj nas je sjedio i ministar unutarnjih poslova Rončević, ali ne kao zaštita s najvišeg vrha, nego kao roditelj. Ministar stanuje na Bukovcu, blizu škole, i njegovo troje djece na nastavu nema potrebe voziti službeni auto. A i sam stigne na roditeljski. S ministrom Slavoncem dogovoril sam zajedničku kavu u uličnom bircu “Zvižduk s Bukovca”, da bi susjedima pokazal kak je naš kvart dobro čuvan! A za uzvrat svojem poznatom susjedu ispričal kak se naša škola za vrijeme Juge zvala ”Viktor Bubanj” (po komandantu jugo-avijacije) i bila jedina škola s avionom u dvorištu, a kojem su mnoge generacije bukovačkih đaka preletjele školovanje. I Školi preletjelo tih slavljeničkih pola stoljeća. Sve do povijesne utakmice protiv Austrije.
Zvonimir Milčec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....