Online dućani rade i nedjeljom. Štoviše, rade uvijek, a to znači dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu, svaki dan u godini. Ako baš želite, možete kupovati i u tri ujutro. Živite li u ozbiljnoj metropoli, ako u to vrijeme naručite hranu, sigurno postoji služba koja će vam je donijeti.
Analitičarka Vedrana Pribičević postavila je u jednoj od internetskih rasprava koje su se povele krajem tjedna možda jedino pravo pitanje: “Živo me zanima što će se dogoditi kad ljudi kojima se onemogućava odlazak u šoping nedjeljom otkriju da njemačka internetska stranica njihova omiljenog trgovačkog lanca ne samo da radi, nego nudi jeftiniju odjeću, puno veći izbor odjevnih predmeta i veličina, puno veća sezonska sniženja od fizičkih dućana istog lanca u Hrvatskoj, kao i fantastične uvjete povrata robe koja vam ne odgovara?”
Svi, naravno, znamo što će se dogoditi, pogotovo nakon što su i oni koji su prije zazirali od online kupnje, u vrijeme Covidom zatvorenih trgovina naučili da je riječ o jednostavnom prepisivanju brojeva s kartice, često sigurnijem nego u “običnom”, fizičkom dućanu ili restoranu jer karticu ne dajete nikome u ruke.
I to nema veze s činjenicom da većina tih starinskih trgovina u Njemačkoj, onih u kojima kupac s trgovcem komunicira osobno, doista ne radi nedjeljom, a i radnim danom su često zatvorene već u šest popodne. Njihove online cijene jednake su onima u starinskom, opipljivom svijetu, pa zato ne konkuriraju vlastitim biznisima u “fizičkom svijetu”, nego dopunjuju njihovu ponudu.
Točno je, međutim, i da će rijetko koji Nijemac kupovati online u nekom hrvatskom velikom dućanu, pa ni u Varteksu ili Kotki čija se odijela prodaju u Münchenu ili Frankfurtu. Ključ nije u njemačkoj ekonomskoj lojalnosti domovini (to ne postoji), presudna nije čak ni često viša cijena u hrvatskim trgovinama. Oni koji žive u eurozoni jednostavno su se odvikli preračunavanja valutnih tečajeva, razmišljanja o troškovima transporta izvan Schengena i nepouzdanih rokova isporuke. S druge strane, hrvatski im trgovci nisu ponudili ništa što ne mogu nabaviti kod kuće.
Kultura Zapada na koju se pozivamo odavno u vrh prioriteta stavlja osobnu komociju. To su joj, između ostaloga, omogućili visoka razina ekonomskih sloboda, dobar, obrazovani menadžment, solidna statistika zaposlenosti, ali i visoka radna etika zaposlenih.
Andrej Plenković kaže kako je uvođenje neradne trgovačke nedjelje bila epidemiološka mjera koja je donesena u sasvim drugačijem trenutku od današnjih okolnosti, kada imamo jednoznamenkasti broj novooboljelih, da je cilj mjere bio jedan dan u tjednu smanjiti intenzitet mobilnosti populacije i da će se, ako se sada epidemiološki konstatira da to više nije nužno, ta mjera ukinuti. Odlično. Što čekamo?
U istom dahu, međutim, Plenković kaže kako je njegov, ali i HDZ-ov, pa onda i Vladin politički stav da nedjelja treba biti neradna. “Pripremili smo izmjene Zakona o trgovini s kojima uskoro idemo u javno savjetovanje, a taj bi zakon iduća saborska većina mogla usvojiti”, najavio je u subotnjem Jutarnjem.
Mogla bi, ali to se i ne mora dogoditi, pogotovo ako zastupnici novog saziva Sabora do trenutka kada se sastanu u rujnu usvoje poučke iz Poljske ili Austrije, čije vlade ovih dana razmišljaju o ukidanju neradne nedjelje kao važnoj mjeri za poticanje zapošljavanja, ili ako se jednostavno priklone većini članica EU gdje je rad nedjeljom ili zakonski nereguliran ili ograničen na manje sati, a redovito dopušten malim obiteljskim trgovinama. Poljska je, ne zaboravimo, izrazito katolička zemlja u kojoj je, čak i u vrijeme socijalizma, neusporedivo tvrđeg od jugoslavenskog, i vojska kojom je upravljala partija, a poljska je partija bila pod izravnim utjecajem Kremlja, prolazeći pokraj crkve na pozdrav skidala kape.
“Želimo radnicima osigurati da imaju prigodu provesti nedjelju u miru s obitelji i svojim najbližima”, kaže Plenković koji je, čini se, iako pravnik zaboravio da je hrvatski Ustavni sud dosad već dvaput ukinuo zabranu trgovanja nedjeljom (Mađari su se nakon zabrane za pravo na nedjeljni šoping izborili referendumom).
Ideja o mirnoj obiteljskoj nedjelji bez sumnje je humana, ali otvara pitanje zašto bi ta humanost bila rezervirana jedino za trgovce, granu ekonomije koja gubi svake sekunde koju provede izvan pogona. I zašto to vrijedi samo za one u starinskim, fizičkim trgovinama jer i hrvatske će internetske trgovine, naravno, poput svih ostalih internetskih servisa i dalje raditi trosmjenski?
Velimir Šonje je namjerno ironičan kad u jednom od svojih britkih komentara piše kako “vikendom možemo i usporiti internet tako da ljudi ne kupuju online, a onda ostaje još samo riješiti problem izletničkog šoping-turizma u Sloveniju i BiH, ali i to se može riješiti zatvaranjem granica taj dan”.
Milenijskoj generaciji to je vjerojatno urnebesno smiješno (posve opravdano), ali ima nas dosta koji se sjećamo “deviznih kvota”, kao i pologa koji se plaćao za svaki prelazak granice nakon prvoga. Bilo je drugo vrijeme i drugi društveni (politički i ekonomski) sustav, ali nema razloga da neke stvari u našem postpandemijskom, a predizbornom ludilu ne kopiramo iz “bolje prošlosti”. Pokazalo se da takve ideje nerijetko prolaze, a iako rijetko preživljavaju dugoročno, gotovo uvijek donose glasove.