Dugometražni film Gorana Kulenovića raritet je u recentnoj hrvatskoj kinematografiji. Posljednjih godina rijetko je kad domaći redatelj snimio film s namjerom da njime postigne uspjeh u kinima.
Sumnjam da je Hrvoje Hribar maštao o 160.000 posjetitelja dok je režirao "Što je muškarac bez brkova". Možda je podsvjesno to priželjkivao, ali rekao bih da se više mučio s adaptacijom romana negoli sanjario o broju gledatelja. Istina, "Duh u močvari" Branka Ištvančića bio je komercijalni projekt za dječju publiku, ali taj nemušti film poprilično bi se nasukao da distributer nije našao rješenje u školskim predstavama i izvukao stvar.
S filmom "Pjevajte nešto ljubavno" racionalno se atakiralo na gledatelja. Najprije je odabran žanr kakvog u nas manje-više nikada nije bilo, a koji u susjednoj Srbiji dobro prolazi - rock'n'roll komedija (da se ne zaboravi, omnibus "Kako je propao rokenrol" radili su zagrebački dečki Zoran Pezo i Goran Gajić za beogradskog producenta). Zatim je smišljena priča o bendu koji želi svirati svoju glazbu, ali može opstati jedino ako odrađuje "gaže" na svadbama - i to s "ljigama" koje ne podnosi.
Nadalje, uz film se vezala grupa Hladno pivo, koja je u međuvremenu stasala u hrvatski rock fenomen. I naposljetku, Kulenović je narativni stil ispekao tijekom rada na "sitcomu" "Bitange i princeze": međuigra nekolicine glumaca s brzim izmjenama replika i jednostavnom radnjom. Također, cjelina se morala svidjeti ne samo tinejdžerima, nego i njihovim tatama i mamama. Ne želi se film u stilu "Trainspottinga", već mladenačka komedija koja nije odbojna ni starijim generacijama.
Budući da je u pitanju čista kalkulacija, ugodno je iznenađenje da je "Pjevajte nešto ljubavno" pritom i lako gledljiv film. Kao što je čest slučaj u takvim projektima, priča je najkrhkiji sastojak (sviranje rockera na svadbama dosjetka je "na prvu loptu"), ali ona je ionako izgovor za onaj pravi sadržaj - "sitcom" humor, glumačko nadigravanje, glazbene brojeve i kojekakve druge vizualno zvučne atrakcije.
Kulenoviću ponajprije treba priznati da je solidno profilirao četiri protagonista, članove neuspješnog benda (glume ih tri Ivana - Herceg, Glowatzky i Đuričić te veteran Hrvoje Kečkeš): nisu to baš dečki sa zagrebačkih ulica, prije su iz nekakve Nigdjezemlje, no nema veze - gotovo da predstavljaju natprosječan iskok u tradiciji domaćeg filma i televizije. Što je
najvažnije, ne doimaju se neskladno kada se sučele sa svijetom odraslih koji reprezentiraju profići poput Žarka Potočnjaka, Helene Buljan, Damira Lončara i Ksenije Marinković. Kulenović ima pregled nad cjelinom, tjera agresivne da snize ton, a one samozatajne da ga pojačaju, pa mu se film glumački doima kao da je iz jednog komada, što u nas baš nije kompliment koji imamo priliku često dijeliti.
Struktura filma nije baš idealna, ali ona je dug Kulenovićevu televizijskom iskustvu, gdje se svaka dramska situacija iscrpi u dvadesetak minuta trajanja jedne epizode. Damir Lončar, koji glumi u drugoj polovici vrlo naglašen lik mladenkina oca, pojavi se prekasno, a Olga Pakalović - budući da je u pitanju glavna ženska uloga - mogla je dobiti i malo više filmskog vremena. Završni obrat ostat će među velikim zagonetkama hrvatske filmske dramaturgije, ali Kulenović vjerojatno ima i za njega nekakvo objašnjenje.
Glazba Hladnog piva u filmu dobro "sjeda", no dok je slušamo, čini nam se da bi mogla dobro funkcionirati i na svadbama. Opreka rockera i narodnjaka ovdje i nije tako strašna (čak se ni Thompson ne spominje u potpuno negativnom kontekstu), vjerojatno stoga da bi se nekako ipak izmirilo djecu i roditelje. Uz nekolicinu posveta (spominjanje "sigurne kuće" hommage je omnibusu "24 sata", u kojem je Kulenović debitirao s ovogodišnjim pulskim pobjednikom Kristijanom Milićem) i prilično radikalno demoniziranje Hercegovaca u zagrebačkoj policiji, najzanimljiviji aspekt filma nostalgično je prebiranje ploča i pjesama iz povijesti domaće estrade: Hladno pivo nije loše, ali Rajko Dujmić je za Nove fosile ipak pisao bolje pjesme!
Nenad Polimac
Sumnjam da je Hrvoje Hribar maštao o 160.000 posjetitelja dok je režirao "Što je muškarac bez brkova". Možda je podsvjesno to priželjkivao, ali rekao bih da se više mučio s adaptacijom romana negoli sanjario o broju gledatelja. Istina, "Duh u močvari" Branka Ištvančića bio je komercijalni projekt za dječju publiku, ali taj nemušti film poprilično bi se nasukao da distributer nije našao rješenje u školskim predstavama i izvukao stvar.
S filmom "Pjevajte nešto ljubavno" racionalno se atakiralo na gledatelja. Najprije je odabran žanr kakvog u nas manje-više nikada nije bilo, a koji u susjednoj Srbiji dobro prolazi - rock'n'roll komedija (da se ne zaboravi, omnibus "Kako je propao rokenrol" radili su zagrebački dečki Zoran Pezo i Goran Gajić za beogradskog producenta). Zatim je smišljena priča o bendu koji želi svirati svoju glazbu, ali može opstati jedino ako odrađuje "gaže" na svadbama - i to s "ljigama" koje ne podnosi.
Nadalje, uz film se vezala grupa Hladno pivo, koja je u međuvremenu stasala u hrvatski rock fenomen. I naposljetku, Kulenović je narativni stil ispekao tijekom rada na "sitcomu" "Bitange i princeze": međuigra nekolicine glumaca s brzim izmjenama replika i jednostavnom radnjom. Također, cjelina se morala svidjeti ne samo tinejdžerima, nego i njihovim tatama i mamama. Ne želi se film u stilu "Trainspottinga", već mladenačka komedija koja nije odbojna ni starijim generacijama.
Budući da je u pitanju čista kalkulacija, ugodno je iznenađenje da je "Pjevajte nešto ljubavno" pritom i lako gledljiv film. Kao što je čest slučaj u takvim projektima, priča je najkrhkiji sastojak (sviranje rockera na svadbama dosjetka je "na prvu loptu"), ali ona je ionako izgovor za onaj pravi sadržaj - "sitcom" humor, glumačko nadigravanje, glazbene brojeve i kojekakve druge vizualno zvučne atrakcije.
Kulenoviću ponajprije treba priznati da je solidno profilirao četiri protagonista, članove neuspješnog benda (glume ih tri Ivana - Herceg, Glowatzky i Đuričić te veteran Hrvoje Kečkeš): nisu to baš dečki sa zagrebačkih ulica, prije su iz nekakve Nigdjezemlje, no nema veze - gotovo da predstavljaju natprosječan iskok u tradiciji domaćeg filma i televizije. Što je
najvažnije, ne doimaju se neskladno kada se sučele sa svijetom odraslih koji reprezentiraju profići poput Žarka Potočnjaka, Helene Buljan, Damira Lončara i Ksenije Marinković. Kulenović ima pregled nad cjelinom, tjera agresivne da snize ton, a one samozatajne da ga pojačaju, pa mu se film glumački doima kao da je iz jednog komada, što u nas baš nije kompliment koji imamo priliku često dijeliti.
Struktura filma nije baš idealna, ali ona je dug Kulenovićevu televizijskom iskustvu, gdje se svaka dramska situacija iscrpi u dvadesetak minuta trajanja jedne epizode. Damir Lončar, koji glumi u drugoj polovici vrlo naglašen lik mladenkina oca, pojavi se prekasno, a Olga Pakalović - budući da je u pitanju glavna ženska uloga - mogla je dobiti i malo više filmskog vremena. Završni obrat ostat će među velikim zagonetkama hrvatske filmske dramaturgije, ali Kulenović vjerojatno ima i za njega nekakvo objašnjenje.
Glazba Hladnog piva u filmu dobro "sjeda", no dok je slušamo, čini nam se da bi mogla dobro funkcionirati i na svadbama. Opreka rockera i narodnjaka ovdje i nije tako strašna (čak se ni Thompson ne spominje u potpuno negativnom kontekstu), vjerojatno stoga da bi se nekako ipak izmirilo djecu i roditelje. Uz nekolicinu posveta (spominjanje "sigurne kuće" hommage je omnibusu "24 sata", u kojem je Kulenović debitirao s ovogodišnjim pulskim pobjednikom Kristijanom Milićem) i prilično radikalno demoniziranje Hercegovaca u zagrebačkoj policiji, najzanimljiviji aspekt filma nostalgično je prebiranje ploča i pjesama iz povijesti domaće estrade: Hladno pivo nije loše, ali Rajko Dujmić je za Nove fosile ipak pisao bolje pjesme!
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....