RONIN

Mogu li stabilizirana hrvatska Vlada i HDZ osigurati liberalne ekonomske politike

Vlada je stabilna, ali je stabilna i njena stagnantna ekonomija. Stabilizirane su o istom, prevelikom trošku, pa je danas Hrvatska posljednja zemlja u EU po ključnim parametrima razvoja
 Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Vlada je stabilna. Politički. Tu je bio potreban fini vez, koji napadno nalikuje Šeksovu petit-pointu, taktički rad lišen strateške, dugoročne perspektive. Tako, naime, izgleda ako se ne usvoji ono što postulira, primjerice, prof. Dejan Jović. On misli da je Plenković malo pomjerio ravnotežu, oslonio se na lijevu nogu i otresao blato s desne cipele.

U kombinaciji HDZ-HNS prof. Jović vidi više od pukog prikivanja, ne baš slitinu, ali barem neku idejnu kontaminaciju, ukratko, mogućnost da HDZ skrene u centar, gdje se već nalazi sam Plenković, dok će HNS iznova otkriti vlast, pa će to od njega valjda napraviti državotvornu stranku. Zapravo, HNS odavna nije prava stranka, nego gizdavi paradni konj u četveropregu koji je kaskao uz čilu staru kljusinu i jedno belgijsko seosko zaprežno grlo, dok je naprijed vukao prednjak, sinjski Rz Brzotrz. Sad se HNS pocijepao u Saboru i podijelio na frakciju glorioznih niskoletećih kadrova opće prakse i na manje glamurozne terenske predstavnike iz provincije, koji imaju dosta čvrstu bazu. Odnosno, imali su je do ovih izbora - sad se vidi da na svojoj periferiji gube od HDZ-a, dok ih je u glavnom gradu Varaždinu porazio jedan prefrigani lokalni političar maskiran u starog hipija, te Bandićev koalicioni partner Čačić, koji bi sutra mogao u koaliciju s Plenkovićem. Prema tome, za samostalni razvoj HNS-a na osnovi jedne regionalističke "ideologije", kao u slučaju IDS-a, više nema izgleda. Nešto od haenesovskog identiteta moglo bi se očuvati kroz funkcionalnu koalicijsku paradigmu regionalnih i lokalnih lidera, od Međimurja do Varaždina i Zagreba. Mogu li se oni doista povezati u neki kredibilni blok, Sjevernu ligu, nije sporedno pitanje - realpolitički, o tome će ovisiti sudbina sutrašnje vlade, koju može stvoriti jedino HDZ, a SDP neće moći još veoma dugo, s tim da ne treba unaprijed odbaciti svaku mogućnost da nastane neki makronovski instant-pokret koji, pokazalo se, dominantnu poziciju može osvojiti za četiri-pet mjeseci modernog lobiranja i sve ostale stranke istisnusti na povijesnu marginu. Ali, ovdje još nitko nije shvatio kako se na taj način gradi podrška - ne okupljanjem investiranih interesa, nego njihovim razbijanjem.

Umjesto da se ulaguješ braniteljima, podijeliš ih na prave i lažne, umjesto da sliniš s penzionerima, vratiš im dostojanstvo poreznom reformom koja priznaje samo II. stup, vlastiti novac i rad uložen u umirovljeničke fondove. Ostale socijalne zaštite i povlaštene transfere iz proračuna dovedeš u korelaciju s imovinskim cenzusom i plaćenim porezima.

Ukineš poresku represiju i fiskalizaciju svih prihoda manjih od 350.000 kuna godišnje. To su politički kirurški udari kojima razbucaš izborno tijelo i stvoriš inovativnu političku bazu koja se ne može podvesti ni pod lijeva, ni pod desna skretanja… No, sve je to u repertoaru liberalnih politika, koje ovdje nema tko primijeniti, s obzirom na to da su vođe taktičari ili demagozi koji rješenja traže u ideologiji ili u europskim smjernicama.

Kako je teška uloga vođe koji dođe na vlast primjenjujući doktrinu, a onda se suoči s fluidnom stvarnošću, najbolje sam shvatio proučavajući Lenjina u doba prve krize revolucionarne vlasti. Svi moskovski "pamjatnici" Lenjina prikazuju u nekom vizionarskom zanosu, s jakom gestom i rukom ispruženom prema horizontu. Odlučnost mu pridaje uzdignuta brada, nalik pramcu istoimenog atomskog ledolomca. Ništa nije dalje od stvarne gestuacije Vladimira Iljiča, koju vidiš na filmu, od njegove zgužvane autentične pojave arhivskog crva i kabinetskog petljanca, koji u djelima klasika nije mogao pronaći ni jednu uputu za politiku stvarnog stanja.

Političke odluke i vodstvo osnivaju se na jednostavnoj procjeni realnih okolnosti i ideji o tome kojim putem valja poći, dok se zatim unedogled taktizira da se ti ciljevi dostignu i ostvare.

U kakvom je stanju danas Hrvatska? Vlada je stabilna. No, stabilna je i njena stagnantna ekonomija. Stabilizirane su o istom trošku, koji je svakako prevelik i danas je Hrvatska posljednja zemlja u Europskoj uniji po ključnim parametrima razvoja. Zašto? Država je preskupa i ništa ne vrijedi. Da se prepolovi, možda bismo je mogli izdržavati, a osim toga, onda ne bi imala snage da se bavi fiskalizacijom dućana u kojem stari krojač šiva retro-kačkete. Ovakva država s ovolikim proračunom zaostajat će i dalje za Bugarskom, i tome nema pomoći. Sve priče o novcu europskih fondova (riječ je, zapravo, o kreditima) i o izgradnji infrastrukture, neće potaknuti proizvodnju i razvoj, ljudi će i dalje biti siromašni i naprosto će otići u inozemstvo, osobno, ili sa svojim biznisom - i to oni najproduktivniji.

Ključno je, dakle, pitanje mogu li stabilizirana hrvatska Vlada i HDZ koji se pomiče u liberalni centar osigurati liberalne ekonomske politike? Čini se da ne mogu. Idejnu liberalizaciju plaćaju ustupcima investiranim interesima, grade novi etatizam, zapravo državnu ekonomiju, koja na Balkanu mora propasti.

To se moglo vidjeti kad je premijer izjavio da su vozači Ubera u prekršaju, jer se njihova djelatnost kosi sa zakonom. Netko je na Facebooku cinično primijetio kako će, u istom duhu, Vlada uskoro zabraniti seks izvan braka, jer ljubavnice nisu registrirane u očevidniku pružateljica usluga u tercijarnom sektoru. No, to je bio samo sporedni simptom ozbiljne bolesti.

Da će ova Vlada voditi antiliberalnu ekonomsku politiku moglo se posumnjati kad su počele priče o renacionaliziciji Ine. Zašto bi Hrvatska kupovala tu manje-više iscrpljenu firmu bez nafte, sa starom mrežom crpki, zastarjelim ili suvišnim rafinerijama i globalnim assetima koji su, čini se, praktično izgubljeni? I to tako da se proda udio u uspješnoj državnoj firmi (koju treba privatizirati, ali preko burze, a ne ovako isto, dogovorno, kao Inu).

Sve je zasjenio slučaj Agrokor. Naravno da je Vlada morala intervenirati da spriječi stihijni stečaj, ali kako i dokle i s kakvim općim ciljem? Govorilo se o potrebi zaštite "malih dobavljača", kojima se, međutim, dosad platilo samo oko 30 milijuna eura od oko 500 novog kreditnog zaduženja kod američkih fondova, koji su - u nekom čudnom dogovornom modelu - prvo kupili dionice i uselili se u prvi red naplate, te potisnuli ruske banke koje su dale normalne, komercijalne kredite (skupe, naravno). Neki ekonomisti predlagali su da se postupi kao i kod stečaja hrvatskih banaka, što je uspješno provedeno devedesetih godina (stečaj 28 domaćih opljačkanih ili ispražnjenih banaka). Dakle, svim dužnicima po 400.000 kuna, da se spasi one najmanje i nekrive, a zatim - dobar, dobro vođeni stečaj, rasporodaja, koja bi brzo stvorila novi, konkurentni Konzum, održala prizvodne pogone pod novim vlasnicima, dok bi među lošim i osrednjim hrvatskim tvrtkama koje su se održavale različitim dilovima s Agrokorom bila provedena tržišna trijaža. Tako država ne bi pretrpjela štetu.

Ali, čini se da stvari ne idu u tom smjeru, jer nitko tako ne razmišlja. Ministarstvo državne imovine još nije gotovo ništa prodalo, a ovim tempom i neće, ali se već uplelo u šemu izgradnje prve nove državne tvornice, prvog takvog postsocijalističkog homunkulusa. Riječ je o novom Imunološkom zavodu. Za Vladina partnera u tom poslu, Milana Bandića, pothvat ima smisla, jer će time pridobiti puno lijevih birača u svojoj izbornoj jedinici. Ali Plenkovićev HDZ neće ni jednoga.

Amerika se neće miješati na Balkanu dok vladaju republikanci

Što kažu u Berlinu? Ondje je prije tjedan dana održana regionalna konferencija "Poboljšanje perspektive za mlade - Ekonomski razvoj i otvaranje radnih mjesta na Balkanu" pod egidom njemačkog think tanka Aspen Institute Deutschland, u suorganizaciji Federalnog ministarstva vanjskih poslova. To je eonima ispred uobičajenih NVO-truć-truć konferencijskih tema o "transparentnosti i demokraciji", "dijalogu i toleranciji" te "osposobljavanju mladih za djelovanje u demokratskim institucijama". I svjedoči da se, barem analitički, napokon došlo na početak logične sekvencije nastanka problema - nezposlenost mladih, nezaposlenost uopće, manjak radnih mjesta, usporen razvoj.

Nije stvar u tome da se problem objasni, nego da se stanje promijeni, što znači da se logično nameće obrnuti niz: ubrzanje ekonomskog razvoja direktnim investicijama, povećanje zaposlenosti u realnom sektoru, zapošljavanje mladih i stručnijih, otvaranje opće perspektive za njihov angažman u društvu. Treba investirati u ostanak umjesto odlaska.

Od aspenskih zaključaka do implementacije realnih ekonomskih politika sigurno se neće stići u hipu, ali barem će se preskočiti uobičajeno simptomatsko liječenje bolesnih balkanskih društava. To se, naravno, najmanje odnosi na Hrvatsku. Kao i napredna Slovenija, Hrvatska je u EU. Srbija ima pouzdano vodstvo, ali su tamošnje predodžbe o ekonomskom razvoju bez primarne europske uloge iluzorne, s obzirom na izvore masivne pomoći kojom se država održava. Bosna, Kosovo, Makedonija i Albanija stoje očajno.

Francuska je sad stabilan pivot, a uskoro će biti i Njemačka, kad na izborima pobijedi Angela Merkel. Francuska i Njemačka tada će preuzeti trošak i odgovornost za razvoj dezintegriranog Balkana. Koliko će se Amerika miješati? Ne mnogo dok su na vlasti republikanci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. siječanj 2022 09:15