Kao da je sve u najboljem redu, vrh vladajućeg SDP-a odradio je u ponedjeljak reda radi blic sastanak. Predsjedništvo stranke nije se smatralo potrebnim baviti ni jednom ozbiljnom, još manje užarenom temom. Odgodilo je za jesen sve odluke koje su se od crvenog gremija očekivale.
Odgodilo je sjednicu Glavnog odbora SDP-a, pa je tako izostala i podrška predsjedničkoj kandidaturi Ive Josipovića. Tako je aktualni šef države, koji je već debelo u pretkampanji, zapravo sam svoj kandidat. Takva odluka dovodi ga u neugodnu situaciju. Jer, još nedavno je svojoj glavnoj izazivačici Kolindi Grabar Kitarović zamjerao sličnu poziciju. Razgovarat ćemo kad postane HDZ-ov kandidat, poručivao je. To je sada riješeno. Stranka je stala iza njenog imena, iza Josipovića formalno nema nikoga. Zoran Milanović odbio je prijedlog SDP-ova patrijarha Josipa Leke da stranka odmah, prije ljetnog raspusta, stane iza Josipovićeve kandidature. Vrh SDP-a nije u ponedjeljak raspravljao ni o teškom porazu što ga je stranka popila u Vukovaru. Kao da je gubitak tog grada - ništa. Nevrijedan spomena. A riječ je o masovnom, višestrukom neuspjehu. Ne samo da se HDZ nakon pet godina vratio na vlast, nego SDP nije ni imao vlastitog kandidata za gradonačelnika Vukovara; unatoč Milanovićevu svojedobnom zaklinjanju da se to neće dogoditi, podržao je tobože nezavisnog Željka Sabu. Stao je uz čovjeka koji je predmet obrade istražnih i pravosudnih organa. O cijelom tom konglomeratu poraza - izbornom, političkom i moralnom - Predsjedništvo SDP-a ni riječ da bi reklo.
SDP-ova vrhuška nije smatrala potrebnim otvoriti ni raspravu o strategiji s kojom će Vlada startati u posljednju četvrtinu mandata. Bavila se tehnikom imenovanja povjerenika za pripremu parlamentarnih izbora, ali ne i suštinskim pitanjem: što je agenda s kojom se izlazi na izbore? Što će Milanovićeva Vlada u završnici mandata nastojati odraditi? Na koji će način pokušati oporaviti vlastiti strašno posrnuli rejting?
Ako je suditi po potpuno praznoj sjednici stranačkog politbiroa, moglo bi se reći da su u SDP-u sami od sebe digli ruke. Ali to nije posve točno. Postoji barem jedan čovjek kojemu je jako stalo do SDP-a. Riječ je o šefu stranke. Zoran Milanović možda je digao ruke od Vlade, ali stranku iz svojih ruku neće pustiti. Možda je zaključio da je tlaka biti premijer, ali predsjedati SDP-om vrlo je ugodna pozicija. Da mu je stalo, da u završnici mandata pokušava izvesti preokret, proveo bi snažnu, a ne nikakvu rekonstrukciju Vlade. Dvojicu ministara smijenio je radi odnosa u stranci, a ne zbog Vladinih rezultata. Nije mijenjao najslabije karike. Nije osnažio trenutno najvažniji ekonomski korpus kabineta, od kojeg zavisi sudbina države. Recentnim kadrovskim promjenama premijer nije ojačavao Vladu, nego je pokušao armirati vlastitu poziciju u SDP-u.
Zoran Milanović možda još očekuje da će se na idućim izborima moći šlepati na račun Josipovićeve očekivane predsjedničke pobjede i najavljenih barem minimalnih ekonomskih pomaka. Ali obadvoje je na tankom štapu. Gospodarstvo ne pokazuje znake oporavka. A ni Josipović se - dobrim dijelom i zbog refleksa Vladine politike i SDP-ovih turbulencija - ne osjeća baš najbolje. U svakom slučaju, premijer ne pokazuje namjeru da intenzivira aktivnosti. Da izađe iz uhodane putanje. Da bilo što posebno, izvanredno poduzme. Ponaša se kao da je stanje normalno. Izignorirao je savjete da javnosti predstavi neku vlastitu udarnu listu prioriteta. Da preuzme neke konkretne obaveze po kojima će ga se mjeriti. Rejting će - tvrde glasovi iz Banskih dvora - spašavati samo odustajanjem od reformi koje mu ni dosad nisu bile u fokusu. Da, i pojačat će vlastiti PR.
Tako se po Gunji počeo grliti s narodom, što je za čovjeka koji se s elitističkih visina sprdao sa Špičkovinom, zaista revolucionaran obrat. No, koliko uvjerljiv? I koliko dostatan? Iz svih recentnih pretumbacija u Vladi i stranci, koje su ga skoro svrgnule s čela SDP-a, Milanović je izvukao jednu jedinu pouku: da mora učvrstiti svoju vlast u partiji.
Zato je plan da do kraja mjeseca obiđe teren. Po lokalnim organizacijama razgovara sa stranačkim članstvom. Pobuna u SDP-u, koja je donedavno bila u ključajućem stanju, nije se ispuhala, nego je zapravo stavljena na poček. Njeni akteri ne žele postati alibijem za rušenje stranačkog rejtinga. Jer, Milanovićev kor ministarskih mladoturaka već je isukao optužbe da unutarstranačka opozicija radi protiv SDP-a, pa će biti kriva za izborni poraz. Zato su neki smekšali retoriku, uvukli rogove. Šefu se stranke miču s puta. Ostavljaju slobodan prostor neka pokaže što može. Njegova scena, njegova i odgovornost. Ali po društvenim mrežama SDP-ovi nezadovoljnici bespoštedno ga šibaju. Naveliko su se isprdali s njegovom puknutom cijevi i dignutim parketima, o čemu je pričao u Gunji poplavljenim građanima. Izjava je umjesna baš kao da se čovjeku oboljelom od karcinoma jadao kako se, eto, lani i on baš nešto bio nahladio!
Ljeto će Vlada potrošiti u ništa, ali nakon turističke sezone raspoloženje u zemlji uvijek se nešto oporavi. Zoran Milanović više će funkcionirati kao šef SDP-a nego kao premijer. Čekaju se jesenji rejtinzi. Vladini, SDP-ovi, ali i oni Ive Josipovića. Ako se pokaže da se predsjednik našao u rizičnoj zoni, da bi mu stanje u Vladi i vladajućem SDP-u moglo ugroziti izbornu pobjedu, onda ni na Pantovčaku - tvrde upućeni - više neće sjediti skrštenih ruku. Josipović se neće pomiriti s mogućnošću da postane kolateralna žrtva Milanovićeve neuspješnosti.