Ivica Todorić svojim je žestokim blogovima već postigao jedan od deklariranih ciljeva. Pod pritiskom njegovih optužbi premijer Plenković morao je pristati na formiranje parlamentarnog istražnog povjerenstva o aferi Agrokor. Jednostavno morao jer bi se u suprotnom teško oprao od sumnji da nešto skriva. SDP-ovim je zahtjevima mogao odolijevati, ali posrnuli Gazda svojim ga je internetskim rafalima prilično izbušio.
Jednako je izbušio i posve izmišljeni alibi da saborsko povjerenstvo kolidira provođenju DORH-ove istrage. Ako su Plenkovićevi ministri svakodnevno prisiljeni odgovarati na optužbe iz Todorićevih pisanija, pa Agrokorovo perje sada u smetovima leti oko Banskih dvora, onda je posve jasno da istražni organi više ne rade pod staklenim zvonom. Situacija je posebno kontaminirana navodnim izjavama potpredsjednice Vlade o hapšenjima. Premijer sada i sam mora inzistirati na formiranju povjerenstva kako bi otklonio Todorićevim optužbama posijane sumnje da su njegovi ljudi u provođenju svoje volje i slamanju otpora skloni i zveckanju Remetincem.
Uostalom, posve je jasno da DORH traga za kaznenom odgovornošću, a saborski bi gremij trebao istražiti prvenstveno politički aspekt cijelog slučaja. Kako se moglo dogoditi da se čitava Hrvatska stavi u službu interesa poslovnog carstva jedne obitelji? Što su godinama radile političke i državne institucije, ministarstva, Porezna uprava, nadzorni organi, inspekcije, revizije? Svi su sve znali, rekao je nedavno guverner Vujčić. Zadatak je istražnog povjerenstva da to što su svi znali konačno sazna i hrvatska javnost. Još je važnije da se potom pokrenu promjene kako se ništa slično više nikada ne bi moglo dogoditi. Barem da država više ne može asistirati stvaranju financijskih monstruma.
Naravno, naivno je Ivicu Todorića sada smatrati borcem za istinu. Njegovi su blogovi prije svega pokušaj plasiranja i prodavanja vlastite istine. Napad na Vladu kao obrana vlastitih pozicija. Nagađanja o konačnim ciljevima njegova, čini se, prekomjernog granatiranja ne toliko premijera, koliko njegovih najbližih suradnika, idu sve do spekulacija o rušenju Vlade. Čovjek koji se navikao na ekstra poziciju - preseljenje u Kulmerove dvore samo je vidljiv izraz navade da pod nogama drži cijeli Zagreb, državu i njene zakone - takav čovjek možda zaista sanja kako bi promjena vlasti mogla premostiti njegove poslovne dubioze i skinuti mu DORH s vrata.
Godinama je upravo tako funkcionirao. Umrežen sa svim političkim garniturama, spreman posaditi svoje ljudi u sve političke strukture, Agrokor je profilirao kao inkubator za buduće ministre i druge u državi visokopozicionirane kadrove te kao lukrativno prihvatilište za one koji su svoje funkcije već odradili. Dobro upućeni izvori tvrde da se Todorić još nedavno, nakon sloma, dok su pohodi kapitalaca svih vrsta do njegovih Dvora tekli bez prestanka, bavio idejom o formiranju vlastite političke stranke, što je potpuno nerealna ambicija, ako ni zbog čega drugoga onda zato jer je u javnosti prilično neomiljen. (Istina, ni lideri najvećih hrvatskih partija ne pucaju baš od popularnosti, ali on je svojim stilom velikog Gazde, pretjeranim razmetanjem, helikopterima i rezidencijama baš iziritirao ljude.)
Ivica Todorić vjerojatno ipak nije toliko nerealan da bi mislio kako će svojim blogovima o Agrokorovu, po njemu, neproblematičnom poslovanju uvjeriti javnost. Prilično apsurdno zvuče tvrdnje da mu je država bez ikakva razloga otela dobrostojeću firmu, odnosno da je kompanija početkom ove godine imala čvrst plan za napredak i uspješan rast, ali je, po njemu, političkom intervencijom kritično destabilizirana. Sve što je dosad isplivalo u medije, čak i prije objavljivanja revizijskog izvješća, govori o teškom posrnuću njegova po cijeloj regiji razgranatog biznisa. Agrokorovo je funkcioniranje evidentno bilo vrlo rizično, financijski su se pokazatelji prikrivali i lažirali i bilo je samo pitanje vremena kada će se taj prenapuhani balon konačno rasprsnuti. Ako je zaista financijsku rupu duboku dvije milijarde eura ugradio u svoju poslovnu arhitekturu, onda tu nikakvo sitno, parcijalno krpanje, prelijevanje iz šupljeg u prazno, više nije moglo pomoći. Čir se jednostavno morao otvoriti.
Ivica Todorić svojim optužbama ne može srušiti aktualnu Vladu - možda se u tom pogledu mnogo efikasnijim i opasnijim pokažu zasad još posve neizvjesne krajnje reperkusije slučaja Agrokor - ali je premijeru Plenkoviću već zadao nekoliko vrlo neugodnih udaraca. Svojim mu je pisanjem zaljuljao tlo po nogama, posijao sumnju u službene, s pozicije vlasti plasirane istine. Problematično je i sumnjivo, prvo, Vladino eskiviranje očitovanja o autorima lex Agrokor. Na sva pitanja o tome tko je pisao taj zakon, iz Banskih dvora odgovaraju sramotnim da o tome nikakvu evidenciju nemaju. Prozirno skrivanje tjera vodu na mlin Todorićevih tvrdnji da su u izradi zakona sudjelovali krugovi oko kasnije postavljenog izvanrednog upravitelja Ante Ramljaka, koji su, dakle, sami sebi iscrtavali ovlasti.
Drugo, Todorić je otkrio da su premijer i ministar financija lagali kad su nedavno, na sav glas, tvrdili da se Zdravko Marić, kao bivši zaposlenik Agrokora, izuzeo iz odlučivanja o ovom slučaju. Ne samo da se nije izuzeo, nego je u ime svog šefa Plenkovića išao Todoriću na pregovore. Svjesno obmanjivanje parlamenta i javnosti potpuno je nedopustivo. Ako ni sada ne smijeni ministra Marića, premijer preuzima odgovornost za njegove laži, ravne krivokletstvu, izgovorene u Saboru.
Treće, Todorić je posijao sumnje da iza cijele operacije ulaska države u jednu privatnu firmu stoje nekakvi vrlo mutni, ekonomski i politički špekulantski razlozi. Činjenica je da će u konačnici najbolje proći i dobro zaraditi jedan strvinarski američki fond, koji je kupovao obveznice Agrokora kad su bile u strmoglavu, za oko trećinu njihove vrijednosti, ali će ih zbog modela roll-upa naplatiti u punom iznosu. Svi ostali bit će na gubitku, kolikom - još se ne zna. Također je vrlo izgledno da bi najveći gubitnici mogle biti ruske banke, koje su Todorićevoj firmi posudile najveće pare. Takav rasplet ide naruku glasinama da su u donošenju lex Agrokor ključnu ulogu imali geopolitički razlozi. Da je Vlada odlučila preuzeti financijski ugroženu firmu po američkim instrukcijama, kako bi zaustavila utjecaj ruskog kapitala. Činjenica da će na problemima najveće hrvatske firme vrhnje pokupiti neki, u trenutku brodoloma odjednom iskrsli, američki financijski lešinari, nikome u Vladi i Ramljakovoj upravi nije, čini se, suspektna.
Četvrto i zasad najgore, Todorićeve optužbe da su mu potpredsjednica Vlade Martina Dalić, pa čak i namjesnik Ramljak, prijetili hapšenjem, njemu i njegovoj obitelji, moraju pod hitno dobiti objašnjenje i odgovor. Ništa u tome ne mijenja činjenica da je narod gladan pravde, pa bi se premijerov rejting vrlo vjerojatno naglo popravio i poskočio čim bi se Gazda našao iza rešetaka. Pokažu li se optužbe o prijetnjama pritvaranjem točnima, odnosno potkrijepi li ih Todorić dokazima, onda Martina Dalić istoga trena mora otići iz Vlade. DORH nikako ne može odšutjeti skandal da članovi Vlade, navodno, samovlasno zveckaju njegovim ovlastima. Dovoljno je indicija za pokretanje postupka. Netko bi u ovom slučaju ipak morao snositi konsekvence.
Praktično razvlašteni Todorić svojom internetskom ofenzivom zapravo pokušava trgovati s vlašću. Njegov blogeraj govori da neće šutke pasti, da će se aktivno braniti. Mnogo zna i mnoge drži u šaci. Kad Ivica progovori - cijela će se Hrvatska zdrmati, već neko vrijeme najavljuju njegovi suradnici. Zaista, čini se da ne puca iz sasvim prazne puške. Uspio je posijati pomutnju, stvari više ne izgledaju crno-bijelima. Cilj je postići nekakvu, makar i prešutnu nagodbu s vlašću oko njegova statusa i cijelog slučaja. Možda da se brani sa slobode, možda da kupi poštedu za svoje sinove... Posve je moguće da će se i u ovom, za njega strašnom času pokazati vještim i dobrim trgovcem.
No, ostavimo li se pojedinačnih sudbina, blogovi palog oligarha otkrivaju da se velika afera Agrokor, čedo tajkunske privatizacije i dosadašnjeg s politikom umreženog modela ekonomskog poduzetništva, pokušava riješiti na isti način na koji je i stvorena. Političkom odlukom i pogodovanjem. Umjesto demontaže dosadašnjeg sustava, na djelu je smjena straže. Poluge koje su ga stvorile neće se, izgleda, razmontirati. Za komande tek sjedaju neki novi momci, mnogi s idejom da će uskočiti u gizdave gazdinske cipele netom propalog Ivice Todorića.