Kada je potkraj prošle godine nekretninski poduzetnik Donald Trump iznenađujuće pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, sva sila politologa, sociologa, statističara i ostalih vrsta analitičara uprla se u svoja stručna znanja kako bi objasnila koji su ljudi i zašto podržali tog - po svim mjerilima - ekscentričnog kandidata. Jedna od racionalnijih teorija, poduprta i konkretnim brojkama, bila je ta da je Trump uspio pod jednim kišobranom okupiti gotovo sve skupine tzv. birača koje zanima isključivo jedna tema (eng. single issue voters).
Radi se o građanima koji odluku o tome koga podržati na izborima donose isključivo temeljem stavova kandidata o jednoj jedinoj temi - bilo da je to stav prema abortusu, gay pravima ili ekološkoj politici - a nemaju praktički nikakvog interesa za političke programe izvan tog uskog segmenta. Utoliko, teorija glasi da je Trump postao američki predsjednik zato što je uspio stvoriti platformu koja je okupila veliku količinu vrlo heterogenih skupina takvih birača. Pojednostavljeno rečeno, fundamentalni kršćani za Trumpa su glasali jer se jasno izjasnio kao protivnik abortusa, iako se istovremeno ne bi slagali s njegovim ksenofobnim politikama prema useljenicima i najavom gradnje pograničnog zida, koje su pak privukle glasove bijelih birača iz ekonomski depresivnih dijelova Midwesta - među kojima, pak, pitanje zabrane abortusa nije naročito važno.
Zahvaljujući svojoj flambojantnoj osobnosti Trump je uspješno balansirao istovremeno podržavajući i neke posve suprotstavljene vrijednosti, te na koncu pobijedio na izborima. Iz hrvatske perspektive ta priča je poučna jer je kandidaturom povjesničarke Brune Esih na zagrebačkim lokalnim izborima ovdašnja politička scena dobila svoju prvu 'single issue' političarku. Program gospođe Esih, barem koliko se može zaključiti iz njezina dosadašnjeg javnog rada i onoga što je u prvim intervjuima nakon objave kandidature najavila, svodi se na jednu temu - preimenovanje Trga maršala Tita.
Taj cilj u samom izbornom programu vjerojatno će biti okićen dodatnim prijedlozima i mjerama - izvjesno također u fetiš-segmentima rigidne desnice, poput, kulturne politike ili financiranja civilnog društva - no jedini pravi i mjerljivi cilj kampanje Brune Esih bit će nove table na najljepšem zagrebačkom trgu. Ako želite da ime komunističkog zločinca nestane iz centra Zagreba, glasujte za mene - njezin je pravi izborni slogan. I pošten k tome. Kao kandidatkinja za poziciju gradonačelnice najvećeg i najvažnijeg hrvatskog grada Bruna Esih zapravo i ne može ponuditi više od toga. U politiku je ušla prije manje od pola godine, a njome se bavila isključivo na razini Sabora, aktivno sudjelujući u samo nekoliko rasprava kad je tema bila bliska njezinim ideološkim stajalištima. U lokalnoj politici nikad nije sudjelovala, a nije radila ni u bilo kakvoj upravnoj strukturi bilo kojeg grada, općine ili županije. Nema ni menadžerskog iskustva bilo koje vrste.
Budžetima se dosad u životu bavila samo na razini vlastitog kućanstva, zakonima i ostalom regulativom isključivo proučavajući prašnjave arhivske spise iz razdoblja poratne Jugoslavije. Jedini vidljivi javni angažman ostvarile je jedino u kontekstu udruge Bleiburški počasni vod. Što Bruna Esih misli o problematici zbrinjavanja otpada u Zagrebu? Kako misli reorganizirati Holding? Koji su ključni gradski projekti koje ima u svojoj viziji? Hoće li smanjiti prirez? Koliko će koštati gradski vrtići? O ovim praktičnim pitanjima od gospođe Esih ništa se nije moglo čuti. U intervjuu Globusu, gdje je objavila svoju kandidaturu, tek je ustvrdila kako se u Zagrebu ne smije događati da se 'ono što košta sto kuna, plati dvjesto kuna'. Snagu takvog lakonskog pristupa ne treba podcijeniti. Iako se to suprotstavlja konvencionalnoj logici politike, s obzirom na trenutni svjetonazorski jaz koji postoji u Hrvatskoj, moguće je da se i na lokalnim izborima isključivo ideološkom kampanjom može polučiti zapažen rezultat.
Bruna Esih teško može postati nova gradonačelnica Zagreba, no njezin dobar rezultat bio bi vjetar u leđa svima zagovornicima reducirane desne politike. A dosegne li njihov utjecaj kritičnu masu, i cijeli HDZ mogao bi biti sveden na razinu 'one-policy' stranke, s retrogradnim nacionalističkim anti-komunizmom kao jedinim političkim sadržajem. Za odgovor na pitanje kako takvi eksperimenti završavaju dovoljno se prisjetiti legendarnog britanskog premijera Williama Gladstonea koji je svojim inzistiranjem na tada ideološki vrlo nabijenom pitanju povećanja autonomije Irske prvo izazvao raspad svoje Liberalne stranke, a konzekventno i njezin dugoročni gubitak utjecaja do razine da više nikad nije došla u priliku samostalno formirati Vladu. Da li bi ista sudbina zadesila i HDZ kao 'jednotematsku stranku'? Šanse su da ćemo prije doznati odgovor na to pitanje, nego na ono kakva bi gradonačelnica bila Bruna Esih...