Jedna od brojnih povijesnih predaja koje se prenose o Mariji Antoaneti jest ta da je za svoj gušt dala sagraditi umjetno selo. To selo imalo je - vele - sve što i pravo selo: pastirske kućice, čatrnju, štalice, kokoši i ovce.
Štos je u tome što je sve to bilo lažno. Telići tu nisu služili da bi se pojeli, ovčice da bi davale mlijeko i vunu, a seljaci nisu živjeli od plodova svog rada, nego su bili plaćeni za svoju ulogu, kao Indijanci u nekom tematskom parku ili lažni ribari na jadranskoj ribarskoj večeri. Cijelo selo bilo je izmišljotina za kraljičinu zabavu, a Marija Antoaneta, njezine dvorkinje i gošće šetali bi se tim selom odjeveni u lažna pastirska ruha od svile.
Lažno selo Marije Antoanete mnogo mi je puta palo posljednjih godina na pamet, kad bi diljem jadranske obale gledao domislice naših županijskih turističkih zajednica, lažne napade omiških gusara ili bitke templara i Turaka pred autobusom turista s lanč-paketom. Pa ipak, nitko sebi nije priredio i kupio tako veličanstvenu insceniranu lagariju kao što je to ovih dana napravio - katarski rukometni savez.
U trenutku dok pišem ovaj tekst još ne znam ishod polufinalnih utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva u Kataru. No, ono što znam jest to da je reprezentacija Katara - zemlje na poluotoku Perzijskog zaljeva sa samo 280.000 punopravnih državljana - ušla u polufinale Svjetskog prvenstva, gdje joj je protivnik Poljska. Katar je sve do ovog prvenstva - u kojem su domaćin - bio rukometna minuskula, zemlja kojoj je “povijesni” plasman bio šesnaesto mjesto 2003.
Riječ je o zemlji u kojoj je stranim državljanima samcima zabranjen ulazak u centar grada, u kojoj mala elita živi luksuzno na račun poluropskog rada azijske sirotinje i u kojoj strani radnik ne smije napustiti zemlju bez izlazne vize koju mu potvrđuje poslodavac. No, riječ je i o zemlji koja ima para, pa si je odlučila - poput Marije Antoanete - priuštiti pastoralnu fikciju.
Kupovina navijača
Katarci su prvo kupili rukometno prvenstvo (poslije su kupili i nogometno, a koruptivni repovi te kupnje vuku se do danas). Potom su kupili prvorazrednu infrastrukturu. Potom su kupili španjolskog trenera. Onda su, dakako, kupili i momčad. U katarskoj ekipi koja igra u polufinalu SP-a - naime - među šesnaest igrača nema nijednog Katarca, ali su tu zato dva Crnogorca, tri Bosanca, Francuz, Kubanac, Španjolac, Tunižanin i Egipćanin.
S tom ekipom u kojoj igraju među inim ljudi koji se zovu Žarko Marković, Danijel Šarić, Eldar Memišević, Goran Stojanović, Jovo Damjanović, Borja Vidal, Bertrand Roine i Rafael Capote Katar će ući u povijest kao prvi “azijski” rukometni polufinalist. No, to nije kraj, Katar je otišao dalje.
On nije kupio samo prvenstvo, dvorane, trenera i igrače. Kako su procijenili da filipinski i pakistanski sužnji neće naročitom gorljivošću pratiti “repku”, odlučili su kupiti i ono posljednje, ono što se - veli reklama MasterCarda - ne može kupiti novcem. Kupili su - naime - navijače. Kako izvještavaju novinski kolege, Katarci su platili stotinjak gorljivih španjolskih “aficionadosa”, platili im hotelski smještaj, avion, honorar i rekvizite, a da bi na domaćem katarskom terenu odglumili “užarenu atmosferu” i “pritisak domaćeg parketa”, baš onako kako su lažni pastiri za francusku kraljicu glumili bukoličke seoske prizore.
Kad čovjek to čuje, pomisli kako je Mamić zeznuo što nije smislio takvo što. Nakon što je kupio sve te Fernandese, Soudanije, Henriqueze, Machada i Pinta, maksimirski se gazda suočio s nevoljom da tu kozmopolitsku družbu gleda po 700 gledatelja. Možda bi mu Katar mogao dati rješenje problema: da navijači - umjesto da plaćaju ulaznicu - za navijanje dobivaju plaću, kao plaćeni pljeskači u teatru 19. stoljeća.
I prije rukometnog prvenstva u Kataru znali smo da se u suvremenom profesionalnom sportu može kupiti - mnogo. No, katarski slučaj dosad je jedinstven presedan jer se prvi put pokazalo da se može kupiti ne mnogo - nego sve: igrači, treneri, turnir, čak i navijači. Sport je postao zabava ovovjekih Marija Antoaneta: feudalna dokolica koju sebi plaćaju bogati prinčevi, tableaux vivants, frivolna igra s glumcima koja služi Jednom Gledatelju.
A jeziva strahota katarskog primjera nije u tome što je on ekscentrična iznimka. Jezivo je to što je on tek blago pomicanje principa koji sablasno slično postoji u čitavom profesionalnom sportu, pogotovo u nogometu. Iskreno - smije li se katarskoj “repki” i “ponosu nacije” rugati itko tko vidi kako danas izgleda oligarhijski profesionalni nogomet?
Što je suštinska razlika između rukometne ekipe Katara i nogometnih oligopolskih “legija stranaca” poput Arsenala, Paris SG-a ili Manchester Cityja? Ili najluđeg primjera - kluba Anži iz Mahačkale u kojem je legija stranaca živjela i trenirala u Moskvi, a na “domaće” utakmice putovala avionom u Dagestan, gdje bi ih igrala na stadionu koji bi čuvali do zuba naoružani komandosi? Po čemu je slučaj “katarskog ponosa” drukčiji od slučajeva Romana Abramoviča ili šeika Mansoura?
Jesmo li licemjeri kad se rugamo katarskom “carevom novom ruhu”, a istodobno gledamo Ligu prvaka, u kojoj se svake godine u završnici vrti isti oligopol od desetak super-klubova koji su internacionalne zvijezde kupovali u butiku, i koji na godišnju plaću jednog igrača troše više nego profesionalni pogon prvaka Švedske ili Nizozemske? I nije li - kako je nedavno u odličnom tekstu upozorio kolega Holiga - i nogomet odavno prestao biti natjecanje ekipa, a postao natjecanje novčanika, sraz feudalnih kneževa koji skupljaju trofeje onako kako su nekad kneževi skupljali muzičare, akrobate i pjesnike pri pariškom, dresdenskom ili weimarskom dvoru?
Politička priča
I to je točka na kojoj “slučaj Katar” prestaje biti samo rukometna, ili čak samo sportska, a postaje nešto drugo - politička priča.
Sport je - naime - dugo i opravdano važio kao teren čiste, neupitne meritokracije. U nogometu koliko ste dobri ne određuje povjerenstvo, matična komisija niti ministarstvo kulture, nego - semafor. Messi nije postao Messi zato što je taj rezultat izbacio Web of Science ili jer ga je odabralo povjerenstvo, nego zato što ga je Messijem napravilo Zlatno Tele liberalizma: tržište.
Do nekog trenutka - a on otprilike koincidira s velikom ideološkom kontrarevolucijom 1980-ih - tako je funkcionirao i profesionalni nogomet. U njemu je restriktivna regulativa - zabrana prekomjernog broja stranaca, sustav natjecanja - jamčila meritokraciju i jamčila bazičnu premisu poštene kapitalističke tržišne utrke: jednake startne pozicije.
Te okolnosti izvlačile su ono što liberali smatraju glavnom vrlinom kapitalizma - a ta je da nagrađuje talent i znanje, ma otkud dolaze. U tim okolnostima europske su trofeje mogle osvajati opskurne europske provincijske momčadi kao Aberdeen, IFK Goeteborg, Mechelen, Stade Reims, St Etienne ili - šezdesetih - Dinamo Zagreb. Bilo kojem nevježi nepotrebno je dokazivati da je takvo što danas nemoguće: istih jedanaest ili dvanaest momčadi i ove će godine dati osam četvrtfinalista Lige prvaka, kao što su isti dali i prije šest godina, i kao što će dati za šest.
Poneki će uljez kratkoročno upasti na listu (Atletico Madrid), poneki ispasti (Milan i Inter), no i te permutacije odvijaju se u visokoj stratosferi oligopolskog big businessa. Nogomet se pretvorio u feudalni oligopol, potpuno zatvoreni sustav u kojem vam ni znanje ni talent ne mogu pomoći da budete nešto više od svima simpatičnog statista, poput Maribora. A poanta je u tome da se to nije dogodilo samo po sebi. Dogodilo se nizom postupaka deregulacije, od kojih je najvažnija bila Bosmanov zakon. Ovu feudalnu, antitržišnu i oligopolsku situaciju - ukratko - stvorila je ideologija.
Kožna balota
Ono što je sa sportom uvijek dobro jest to što je on frapantno ogledalo društva. Tako i nogometni feudalizam na neki način služi kao perfektna ilustracija oligopolskih odnosa koji se protežu daleko šire od samog loptanja kožnom balotom. Mogućnost da Aberdeen, St Etienne ili Hajduk danas pobijedi Chelsea upravo je onakva (i iz istih razloga onakva) kakva je i šansa virovitičkih tvorničara stolaca da pobijede Ikeu, ili šansa Oboda iz Cetinja da pobijedi Bosch, ili šansa Pipi da pobijedi Coca Colu.
Najgore je u svemu što formiranje oligopola sada nadilazi čak i prostor ekonomije te inficira obrazovanje. Čak je i The Economist - list koji se blago rečeno ne može smatrati glasilom Syrize - nedavno objavio alarmantni tekst o “Novoj američkoj aristokraciji”, pokazujući kroz tvrdu statistiku kako obrazovna izvrsnost stvara kaste i formira naraštaj obrazovanih kojima su roditelji obrazovani i neobrazovanih kojima su roditelji neobrazovani. Na koncu - ako možete kupiti sve - možete kupiti i demokraciju. Scena je to koju je proročanski prikazao Tim Burton 1989. u “Batmanu”, a u međuvremenu su je otjelovili Berlusconi i Kerum.
I zato, “katarski” rukometni tim meni nije čak ni vic. On je jezivi, orvelijanski simptom svijeta u koji smo ušli neopazice, svijeta koji su dizajnirali liberali, da bi se on pretvorio u ruglo i negaciju upravo onog što liberalizam zagovara.